Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), sa sjedištem u Zagrebu, osnovana je 1866. godine. Tada je imala 16 redovnih članova, dok ih danas ima 160. (Francuska akademija, primjerice, ima 40 članova).

Nu, ni to nije sve. HAZU okuplja i stotinjak članova-suradnika i 16o – dopisnih članova.

U vrijeme propale Jugoslavije ta se najviša znanstvena i umjetnička ustanova zvala – JAZU. Bavila se (uglavnom) temama iz NOB-a, ali i „izgradnje“ i „napretka“ Titove države. Tko nije bio na liniji komunizma i partije nije mogao ni biti njezin član (svaka čast iznimkama).

Danas se HAZU nažalost najmanje bavi istraživanjem ili objavljivanjem znanstvenih i inih radova, pa i tribina vezanih uz stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, a više o temama iz daleke prošlosti, niti daje bog zna kakve prijedloge kako dalje.

Međutim, zanimljivo je da ova ustanova nema ni jednog, ali baš ni jednog živog počasnog člana, tim prije što njihov počasni član može biti osoba zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti. Na popisu su samo oni koji su već davno umrli, poput Josipa Broza Tita, Vlahe Bukovca, Lavoslava Ružičkog, Nikole Tesle, Vladimira Preloga, Ivana Zajca i drugih.

Kako i zašto HAZU „ne prima“ u svoje redove „besmrtnih“ ni jednog počasnog člana, zar baš nitko ne odgovara njihovim kriterijima? (sic!)

U ovom trenutku mogli bi nabrojiti barem pedesetak, ako ne i više Hrvata, ali i drugih, iz zemlje i svijeta, koji su itekako zaslužni biti počasni članovi HAZU, što vjerojatno dobro znaju i oni sami.

Ova kulturna ustanova, koju država bogato nagrađuje, objavila je i popis svojih preminulih članova. Ali samo onih (da ti pamet stane) koji su ih napustili od 1998. do danas!?

Tako je HAZU izbrisao i imena relativno brojnih svojih bivših predsjednika, od Račkog, Mažuranića do Grge Novaka, ali i iznimno zaslužnih, poput, Miroslava Krleže!

Također je neshvatljivo da kad čitate objavljene životopise aktualnih članova (svaka čast iznimkama) da su manje-više „svi“ napisani tako kao da su se „jučer rodili“.

Ako je netko od njih bio recimo član partije ili Centralnog komiteta, ako je u vrijeme komunizma bio vrlo aktivan po pisanju i objavljivanju znanstvenih radova i knjiga o veličanju „bratstva i jedinstva“ ili nedaj Bože, Udbe, to je izbačeno iz njihovih biografija, kao i eventualna “suradnja“ sa srpskom SANU.

Oni su se na određeni način „otuđili od naroda“.

Njihov najpoznatiji i najosporovaniji (?) član je akademik Josip Pečarić, koji neprestano, pored znanstvenih, objavljuje i vrijedne publicističke knjige, od Thompsona do Jasenovca i Praljka, a svaki čas na te i slične teme održava i tribine. Zbog toga je najmanje omiljen u – HAZU, koja bježi i od socijalnih programa, pa se stječe dojam da ovi (naj)zaslužniji (svaka čast iznimkama) gledaju sami sebe u – ogledalu, dok bi njihova „himna“ (da se malo našalimo) mogla biti pjesma Psihomodo popa – „Ja volim samo sebe“!

Ili se to nama samo tako čini.

Mladen Pavković