Veliku prašinu u medijima dobio je i „slučaj Klancir“, lijevo orijentirane SDP-ove novinarke, kojoj je ime Đurđica i bila je udata za kolegu s televizije Tihomira Ladišića.

Zbog toga što su se policajci usudili doći do porte njezina uredništva i zatražiti njezine osobne podatke, vezane uz neku privatnu tužbu nekog župana, predstavnici političke stranke Mosta čak su predložili da tim povodom i o ovom slučaju zbog, kako su rekli, „zloporabe policijskog aparata“ raspravlja i saborski Odbor za medije i Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Međutim, još nismo čuli da je ijedan saborski zastupnik predložio da se na tim i sličnim odborima raspravlja, recimo, o nekom hrvatskom branitelju, tim prije jer su neki od njih s policijom imali i puno gora iskustva.

Pitanje je također zašto se o ovom slučaju nije javno izjasnio i notorni Ivan Zvonimir Čičak, odnosno Hrvatski helsinški odbor (HHO)?

Oni se inače ne izjašnjavaju, osim manje – više kad treba (da se malo našalimo) „popljuvati“ Hrvate oko Jasenovca ili pak one koji se „neprimjereno“ ponašaju na sportskim utakmicama, koji viču – „Za dom spremni“.

Pored toga, stječe se dojam da HHO sve više i češće preuzima ulogu i značaj Teršiličkine i Pusićeve „Documente“.

Ili nas dojam vara?

U svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, hrvatski su se branitelji borili i za – slobodu medija. Ali ne takvu da kad se samo nagovijesti provođenje istrage za neke navodne i možebitne loše radnje u vrijeme, a i poslije rata, čovjeku koji je bio na prvim crtama obrane, da mu se odmah objavi fotografija, puno ime i prezime te sve drugo što uz to ide, dok s druge pak strane za mnoge slične slučajeve obično se ne navode ni inicijali, ili pak samo to.

Za „slučaj Klancir“ Zoran Pusić, koji se predstavlja kao aktivist za ljudska prava, (da ti pamet stane), izjavio je da su tim činom policije povrijeđena prava novinarke i novinara, odnosno da je time policija dala do znanja da „imamo građane prvog, drugog i n-tog reda“!

A kako je to bilo nekada, u vrijeme komunizma?

Tada miliciji nije palo ni na pamet da nekog novinara ili pisca ide pitati – kako se zove i gdje stanuje! Zašto se o tome ne piše?

Spomenut ćemo tek jedan primjer, iako bih ih mogli naredati na stotine i tisuće.

Riječ je o slučaju bivšeg potpredsjednika Hrvatskog državnog sabora Stjepana Sulimanca (1915.-1994.).

Njega je Okružni sud u Bjelovaru, 23. lipnja 1972., (sudac Duško Rajković), osudio na dvije (2) godine strogog zatvora, zbog „neprijateljske propagande, jer je tijekom 1971., neutvrđenog dana, u Republici Austriji tiskao svoju knjigu „Temelji ljudske pravde“, u kojoj je pozivao na promjenu postojećeg društveno-političkog uređenja u Jugoslaviji, a u kojoj uz ostalo piše da nema naroda na svijetu nad kojim je bilo učinjeno nasilje toliko koliko nad nama Hrvatima“.

Uz njega tada su bili osuđeni i Josip Mustač (šest mjeseci), jer je, zamislite, „na svojoj pisaćoj mašini prepisao cjelokupni tekst Sulimančeve knjige“, dok je Marija Pavetić-Lisjak dobila ni manje ni više nego jednu godinu strogog zatvora, jer je za tu knjigu, objavljenu u nekoliko stotina primjeraka, „osigurala dio novčanih sredstava i savjetovala okrivljenog kako i u kojoj štampariji da štampa knjigu“!

Nikome od njih ni dana nije oprošteno, niti su se mogli „izvući“ uz jamčevinu.

Možda taj slučaj, ali i brojni drugi slični, nema nikakve veze s onim što se dogodilo novinarki Klancir, oko koje se podiglo toliko prašine.

Međutim, treba se neprestano prisjećati kako je bilo nekada, kad je primjerice, zbog jednog „komentara“ čuvenog Đorđe Ličine u novinama, o pjesniku Zlatku Tomičiću (1930.-2008.), ovaj bio osuđen također na nekoliko godina strogog zatvora, od kojeg se nije oporavio do smrti.

Kakvi su to tek bili progoni novinara i književnika!

Zašto se i o tome danas ne piše, tim prije jer je „povijest učiteljica života“.

Neki smatraju da se inače malo ili gotovo ništa ne piše o takvim i sličnim slučajevima hrvatskih pisaca iz doba komunizma, iz razloga što su većinu najboljih (vodećih) pozicija u hrvatskim medijima (svaka čast iznimkama) zauzeli djeca ili rodbina bivših progonitelja, što naravno ne mora biti točno.

 

Mladen Pavković