Ante Starčević, (Žitnik, 23. svibnja 1823.-Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist i književnik, još je za života zaslužio dometak imenu - Otac Domovine!

Svojim književnim djelima, rodoljubljem te nesebičnim i do kraja požrtvovanim životom za slobodnu, samostalnu i demokratsku Hrvatsku, uvrstio se uz bok najvećih hrvatskih uzora – Junaka Hrvatske, od Višeslava, Ljudevita Posavskog, Trpimira, Domagoja, Petra Svačića, Nikole Šubića Zrinskog, Matije Gupca , Eugena Kvaternika, Zrinskog i Frankopana, Radića, pa sve do Andrije Hebranga i Franje Tuđmana.

Bio je neumoljiv borac za ostvarenje hrvatske državotvorne ideje i hrvatske države. Nepotkupljiv i pravedan. Nikada se nije slagao s Bečom i Peštom, a još manje s velikosrpskom hegemonističkom ideologijom Vuka Karadžića.

Za njega je bilo kakva jugoslavenska ideja strani pojam, pa je i zbog toga u đakovečkom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru vidio najopasnijeg zatornika svoje Hrvatske.

Svi koji su imali bilo kakve druge ideje osim stvaranja Hrvatske za njega su bili nepomirljivi protivnici.

Sahranjen je, na svoju izričitu želju, u ondašnjem seoskom groblju Šestinama, odjeven u seljačku nošnju i u ličkim opancima.

Ono što je govorio i o čemu je pisao za Hrvate bi trebala biti „Biblija“.

Tako je od njegovih riječi uz ostalo zapisano:

- „Ne marim za bilo koga drugoga više nego za svoju domovinu.“

- „Narod hrvatski imade domovinu najpogodniju u Europi. Zemlja mu nosi obilno svih darova naravi – kad ne bi deračina otimala preveliki dijel muke njegove; kad bi se blaga podiglo koje zatrla nerazložna državna uprava; kad ne bi šume tamanila slijepa sebičnost tudjinstva. Narod hrvatski ima u svojoj zemlji toliko rijeka. Kad bi se te rijeke uredile, onim novcima hrvatskim koji tudjinac troši za se, koliki bi se prejeftini putevi trgovine otvorili. Narod hrvatski imade more! More Jadransko, tako reći na vratima Istoka. More je vez i put trgovine sa cijelim svijetom. Kako cvatijahu Mletci, kako Dubrovnik, slobodu imajući i brodeći i trgujući! U naroda hrvatskog, što je drugdje prerijetko, vjenčalo se junaštvo s umom. Srce jako, um bistar. Čini Hrvata u prošlosti prejasno pokazuju tu istinu.“

- „ Ne tražim neprilike ni pogibelji: nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam za nikakvu pogibelj, za nikakvu žrtvu, nego nastojim da ispunim moju dužnost, i na koliko mi to za rukom podje, na toliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice, koje se mene sama tiču.“

- „...dok narod hoće da bude narodom dotle će biti za svoju samostalnost i nezavisnost. To je duh njegova opstanka...“.

- „Samo slabi, obični ljudi više drže do života nego do časna mjesta s kojega usrećuju narode.“

- „Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi.“

-„...dobro djelo učinjeno narodu ne može bez ploda, a zlo djelo bez kazne ostati.“

- „Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme mijenjati.“

- „Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi...još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije proživio, njemu koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost obdarila, narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!“

- „Povijest bo naroda nije drugo nego životopis čovjeka koji naravnom smrću ne umire nego se preporadjanjem pomladjuje.“

- „Tko ne zna zašto je hrabar, razbojnik je...Nerazložna hrabrost škodi.“

- „Nesloga državljana za neprijatelje je dobit.“

- „Pripravan sam na sve; zovite me imenom, kojim hoćete, samo ne onim izdajice, to bo je ime strašno, do izdajice ja ne znam nesretnika ni prokletca.“

-„Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tudjinca gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti.“

- „Tko izgubi poštenje, već ništa ne ima za izgubiti. Tko se onepoštenio, već se ne opošteni. Tko je pošten, time je i plemenit. Budi takmac poštenu i umjerenu mužu. Svatko veselo sluša kada pošten zapovijeda. Krepost je najčvršće oružje!“ – govorio je i pisao Ante Starčević, koji Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao pasmina Slavoserbska.

 

Mladen Pavković

Share
0