Nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata mnogi su primili zaslužena odlikovanja, među kojima je najviše podijeljeno Spomenica Domovinskog rata 1990.-1992. Ona su tek mali znak pažnje prema ljudima koji su branili i obranili Hrvatsku.

Međutim, onim najzaslužnijima Ministarstvo hrvatskih branitelja dijelit će i „Braniteljske zahvalnice“. Primit će ih oni koji su dali „izniman doprinos i imali posebne zasluge u uspostavi i obrani državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta“.

Uz ovo priznanje neće se vezivati nikakva prava ili povlastice niti će ih pratiti bilo kakva materijalna nagrada. Osim pojedinaca moći će ih primiti i zaslužne ratne postrojbe te Udruge iz Domovinskog rata. Nu, primatelji zahvalnica neće smjeti biti osobe pravomoćno osuđene za kaznena djela ili oni protiv kojih se eventualno vodi kazneni postupak.

Dakle, osim priznanja, ništa više ni na državnoj razini!?

Međutim, za zasluge u NOB-u partizani su također dobili nešto slično – Partizanske spomenice 1941. Nositelji tih odlikovanja bili su „svakakvi“ i osuđeni i neosuđeni, a najvažnije je bilo da su bili „prvi kad je trebalo“, odnosno da su im to mogli potvrditi jedan ili dva svjedoka! Za razliku od ovih koji neće dobiti „ništa“, osim priznanja, oni su (sve do smrti!) imali pravo na: zdravstvenu zaštitu i druga prava iz zdravstvenog osiguranja, dodatak na mirovinu, stalna mjesečna novčana primanja, godišnja novčana primanja za odmor, besplatne i povlaštene vožnje sredstvima javnog prijevoza, besplatan odlazak na godišnji odmor i drugo!

Obzirom da i dalje neprestano slušamo i čitamo o „privilegijama“ hrvatskih branitelja, pa čak i o nekakvom izjednačavanju bivših partizana i članova njihovih obitelji (koji su se uglavnom borili za Jugoslaviju ili za Hrvatsku unutar Jugoslavije), odnosno o želji da se izjednače u pravima s hrvatskim braniteljima, ovo je jedinstvena prilika da im se kaže – može! Njima (da se malo našalimo) „Spomenice Domovinskog rata“, a nama sva prava koja su oni imali i uživali sve do početka Domovinskog rata (a neki nažalost još i danas)!

Dakle, zanima nas, hoće li bivši partizani, kojih još uvijek ima kao „mladog graha“, i koji očito nikada „ne stare“, prihvatiti ovu „skromnu“ ideju, odnosno podržati nas u nastojanju da i naše, hrvatske, „spomenice“ ili „zahvalnice“ vrijede nešto više od „običnog pljeska“?

 

Mladen Pavković