Već pomalo zaboravljen, slučaj Josipa Perkovića, bivšeg udbaša i navodnog ubojice, koji je osuđen na doživotni zatvor, mnogima je otvorio oči. Ono što se godinama nastojalo stavljati pod tepih, s ovim je čovjekom, ali i Mustačem, isplivalo na površinu. Udba je, uistinu, bila naša – sudba!

Međutim, kad se klupko počelo odmotavati, trebalo se odmotati do kraja. Bez milosti. Kao što je nekada žalosni ministar branitelja Matić objavio Registar hrvatskih branitelja, tako bi sada kao "najljepši Božični poklon" predsjednik Vlade mogao objaviti Registar svih udbaša i doušnika. Ali, to se očito još dugo ne će dogoditi. Jedan od razloga što se ne želi odijeliti dobro od zla je i taj što u našem sustavu ima priličan broj bivših agenata, ali i hrpa "dragovoljaca" koji su radili kao suradnici Udbe i koji nigdje nisu evidentirani pod svojim pravim imenima, nego samo pod pseudonimima. Oni koji su dobro poznavali ovaj zločinački sustav tvrde da danas bivših Udbaša ima od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru, te u relativno velikom broju tvrtki gdje rade kao direktori ili visokopozicionirani menageri. Koliko je samo od općinskih do republičkih sekretara bivše komunističke partije na važnim funkcijama, a koliko je njih u vrijeme Broza obavljalo prljave poslove za Udbu? Zašto se to danas ne smije znati? Tim prije što takvi ljudi neprestano rade protiv, (svaka čast iznimkama), a ne za Hrvatsku, bez obzira što u nadi i želji da ih se ne prepozna sada na skupovima prvi drže ruku na srcu. (I tu svaka čast iznimkama). Oni su i te kako svjesni krilatice – jednom udbaš, uvijek udbaš!

Ti bivši udbaši u velikoj su prednosti pred onima koje je na nekim od izbora izabrao narod, jer imaju informacije do kojih pošteni i naivni čovjek nikako ne može doći. I stoga nam se neprestano događa jedno te isto: kad se otvori neki problem, kao što su primjerice masovne grobnice iz Brozova režima, kad ljudi ukazuju i dokazuju da su bivši udbaši zajedno sa svojim suradnicima pospremili u grobove veliki broj nevinih Hrvata, onda se brzinom munje, (jeste li primijetili?), okrene ploča, pa se počne govoriti da je bilo zločina i na drugoj strani, tako da je uvijek krajnji rezultat – nula. To nam se događalo i događa i nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Umjesto da se prvo istraži tko je kome prvi "ušao u dvorište", tko je na koga prvi zapucao, ili tko je kome prvi postavio balvane, malo se istražuje agresora, a malo one koji su bili na braniku Domovine. Je li tako bilo i u vrijeme kad su perkovići, manolići i mustači bili šefovi Udbe? Tada se točno znalo tko jeste, a tko nije "državni neprijatelj", i nikada stvari nisu bile, kao danas, crno-bijele. Trebalo bi pitati sve te (ostale) perkoviće ili kako se sve ne zovu: bi li u vrijeme kad su oni bili "glavni" sin nekog tko je bio u vojsci koja se borila protiv partizana mogao raditi u Udbi ili na nekom državničkom poslu?

Takav sigurno ne bi mogao ni čistiti toalete, (pa čak ni čuvati ovce!), a ne biti visokorangiran u obavještajnoj zajednici, ali i drugdje. I eto nam onda odgovora zašto se neki, poput Mesića, Manolića i niza drugih, i danas tako bahato ponašaju, zaobilaze grob prvog hrvatskog predsjednika, pljuju po hrvatskim braniteljima, uzdižu Broza i njegovu partiju, prijete da "sve znaju", nitko im ništa ne može, a što je ipak najvažnije – među „prvima“ su se početkom devedesetih uključili u stvaranje hrvatske države, znajući dobro da ih jedino to može spasiti kako ih nitko kasnije ne bi pitao: Što si radio u Udbi, tata? Ali, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju kao da su barem po tom pitanju (ostalo se gotovo i nije pomaklo s mrtve točke) zapuhali drugačiji vjetrovi, kojima se očito ni članovi Vlade ne mogu oduprijeti. Jednog dana vjerojatno ćemo saznati i to zbog čega se u nas toliko nastoji štititi udbaše ala Perković koji su bili optuženi i za teška ubojstva?

Čak se išlo i za tim da se navodne Brozove ubojice zaštite i najvišim zakonima, pa i pod cijenu "rata" sa Europskom unijom! Sad kad polako propada mogućnost za štićenjem čak i navodnih udbaških ubojica, opet se okreće ploča, pa se govori da smo "pogriješili" i tome slično. Ne, nije tu bilo nikakve pogreške, namjerno se željelo zaštititi navodne ubojice! Razlog, kako rekosmo, saznat ćemo kad-tad, ali ako je i bilo pogreške u slučaju Perković i slični, onda oni koji su tu pogrešku napravili trebaju snositi i odgovornost, a ne da sve prođe kao da se ništa dogodilo nije. Možda su baš i neki od tri tisuće hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid to uradili i zbog "igri" nekih udbaša ala Manolić, Perković, Mustač i drugi. (Zanimljivo je i to da kad se danas govori i piše o bivšim udbašima, onda se manje-više uvijek spominju samo neka imena, kao da tisuće drugih zločinačkih agenta nisu ni postojali, odnosno kao da i sada mnogi od njih nisu aktivni i ne djeluju.) U vrijeme Broza udbaši su namjerno i odlučno "paradirali" u dugim crnim kožnim ogrtačima i bilo ih je lako prepoznati (ali ne i njihove doušnike), a danas..., danas su druge, suvremenije metode, pa je i to možebitno jedan od razloga što neki ne vjeruju da se po tom pitanju "ne radi kao prije". Ali, ono bitno ipak je ostalo isto ili slično. Neke od tih bivših agenata možete sresti nedjeljom i blagdanom na trgovima, robim kućama ili na tržnicama gdje se okuplja najviše ljudi najčešće u – trenirkama, kao "rekreativce". Ne izgledaju nimalo čudno, baš su "pitomi, mili i dragi" kao i razni perkovići na fotografijama, ali njihovo najjače oružje i dalje su – informacije. Znaju sve o svakome. Oni koji su dali svoje živote na oltar Domovine sada bi se upitali-zar smo se i za to borili? A mi bismo na to tek dodali riječi jednog bivšeg udbaša, koji se pokajao i početkom devedesetih također došao na "Tuđmanovu stranu":

- „Apsurdno je da danas Njemačka provodi lustraciju i sudi za zločine nad Hrvatima, a da to Hrvatska ne čini. I mi to moramo - istine radi!“

 

Mladen Pavković