Nakon što je objavljeno da će 8. svibnja u naselju Zrin, u Sisačko-moslavačkoj županiji, biti otkriveno još jedno spomen obilježje blaženom Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, u Srbiji se digla prava bura.

Tako među ostalim beogradski mediji pišu da je to nedopustivo, jer je Stepinac po ulasku Nijemaca u Zagreb 1941. podržao osnivanje NDH, da je bio politički mentor i duhovni otac Ante Pavelića, da je u svojem dnevniku s puno mržnje pisao o pravoslavnim Srbima, da je pokrštavao pravoslavce i da je u njegovu sjedištu u Kaptolu poslije rata nađena ustaška dokumentacija i zlato koje su ustaše opljačkale od Srba i Židova te da je zbog suradnje s okupatorom i ustašama osuđen na 16 godina zatvora, ali je 1951. pušten u kućni pritvor u rodno selo Krašić, gdje je kao znak podrške Vatikana 1952. dobio zvanje kardinala, gdje je umro 10. veljače 1960. od rijetke bolesti, itd. i tako redom.

Kao prvo, nedopustivo je da nam Srbi, koji su tijekom Domovinskoga rata bili i agresor na Republiku Hrvatsku, određuju kome ćemo i kada podizati spomenike, tim prije što su oni zadnjih godina podigli više spomen obilježja ratnim zločincima, pa čak i u centru Beograda.

Međutim, treba podsjetiti, kad je blaženi Stepinac 1946. bio izveden pred tzv. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske i optužen zbog suradnje s oblastima NDH i ustašama, da je on odgovorio: „…Moja je savjest čista…Ja nisam nikada izdao svoju domovinu…Da li je moja vlada bila vlada generala Simovića, koja je dovela na prijestolje nezakonitog kralja? Da li je moja vlada možda bila smiješna londonska izbjeglička vlada? Da li je moja vlada možda bila general Mihailović, koji u to vrijeme nije bio čak ni priznat?...Ja sam časno izvršio svoju dužnost.“

Stepinac je 3. listopada 1946. pred spomenutim sudom rekao i ovo:

„…Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“

Jugoslavenska kraljevska izbjeglička vlada je preko Radio Londona često napadala nadbiskupa Stepinca, čineći ga suodgovornim zbog tobožnjeg „prekrštavanja pravoslavnih Srba“ – što nije odgovaralo istini, jer se radilo samo o dobrovoljnom prijelazu srpsko pravoslavnih na katoličku vjeru.

Stepinac je bio i vojni vikar Hrvatskih oružanih snaga, prema svom prirodnom pravu i držao je značajna predavanja hrvatskim studentima i drugima, bodreći ih da ustraju u katoličkom duhu i otporu protiv bezbožnog komunizma, za Državu Hrvatsku.

Moramo istaknuti i da je nadbiskup Stepinac 9. srpnja 1944. u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici prigodom velikog narodnog hodočašća uz ostalo naglasio: „…Hrvatski narod sa svojom snagom svog bića teži za slobodom i brani svoju nezavisnost uz nečuvene žrtve.“

On je tom prigodom oštro osudio ne samo nacističke već i savezničke zločine, protiv hrvatskog naroda, pogotovu nemilosrdna bombardiranja hrvatskog puka. I tada je Radio London napao Stepinca ovim riječima:“ „Bit će očevidno da je nadbiskup Stepinac konačno sasvim javno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša ,a to znači da je saveznički neprijatelj“.

Inače, tko god nije bio za četničku ili komunističku Jugoslaviju, a za hrvatsku državu – bio je proglašavan od jugosrpske, a često na žalost i od savezničke promidžbe „fašistom, nacistom, kvislingom i slugom okupatora“.

Zar nije tako i danas u susjednoj Srbiji? Oni i dalje Hrvate nazivaju ustašama i bore se protiv samostalnosti Republike Hrvatske.

Nu, ne spominju da je od 1941.- 45. ubijeno 387 hrvatskih svećenika, od čega su dobar dio pali od krvavih četničkih ruku, ali i partizana.

A koliko su samo četnici i partizani ubili hrvatskih časnih sestara?

Žalosno je što se Srbi još ni danas nemaju volje ni snage suočiti sa svojom prošlošću, već im je puno lakše „gledati preko plota“.

Sad je jedan notorni četnik i ratni zločinac „otjerao“ hrvatsku delegaciju iz Beograda.

Ne, Srbi još nisu odustali od svojeg cilja: Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a pretvaraju se kao mala djeca da pružaju ruku prijateljstva.

Netko bi iz hrvatske politike tim i takvima jednostavno trebao reći – dosta, a ne tolerirati njihovu sve vidljiviju četniku pohlepu.

 

Mladen Pavković