Ulazeći u Srebrenicu, krvnik Ratko Mladić u kameru je rekao: „Uoči najvećeg srpskog praznika, poklanjam svome narodu ovaj slobodni grad. I napokon, došlo je vreme da se posle bune protiv dahija turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Rečeno – učinjeno.

Uslijedile su najprije predstave za javnost u kojima su on i njegovi suradnici s ciničnim osmjesima na licima dijelili djeci čokoladice (dok su im roditelji, stričevi i ujaci odvođeni pred streljačke vodove ili prepuštani četničkim skupinama), vodili tobožnje „pregovore“ s predstavnicima Srebreničana, obećavali evakuaciju na sigurno.

Jedan od glavnih poslova u toj krvavoj drami odradio je „10. diverzantski vod 'Vojske Republike Srpske'“ u kojemu su većinu sastava činili prekaljeni srpski krvnici, kriminalci i plaćenici, ali u čijem sastavu je bio i po koji „Hrvat“, „Bošnjak“, „Slovenac“ – poput Dražena Erdemovića, Zijada Žigića, Franca Kosa.

Ova postrojba (nalik na „Jugoslaviju u malom“), i formirana je upravo zato da se sa srpskih dželata skine odgovornost. Psima rata prepušteno je ono što je bilo nepodesno za „regularnu vojsku“ tzv. RS. Poremećeni, patološki tipovi, koji su za šaku maraka ili dinara bili pripravni ubiti rođenog oca ili mater, ili oni koji su prije toga bili zarobljeni i ucijenjeni (vlastitom glavom) kako bi postupili po naredbama izvršili su masovna smaknuća pod budnim okom SDB-a Srbije i paradržave „RS“.

Njihovu organizaciju provele su u koordinaciji vojne i civilne službe Srbije i „RS“ koje su sve vrijeme vukle konce i nadzirale „rad“.

Po glavi žrtve obećano im je 20 maraka (bosanskih) – po svjedočenju Zijada Žigića, mada neki od njih ovu krvavu nadnicu nisu nikad dobili.

Snimke koje su kasnije izašle u javnost potvrdile su svu okrutnost i monstruoznost ovih masovnih zločina koji se danas u „RS“ i Srbiji nastoje po svaku cijenu zataškati.

Danas oni koji ne priznaju genocid u Srebrenici izvrću istinu i nastoje sve prikazati kao „konstrukciju“, pa opskurni Jugoslav Petrušić, ništa bolji Miroslav Lazanski i sva sila sličnih „eksperata“ za ova pitanja, svome narodu tumače kako je riječ o „nameštenoj priči“ koja „nema veze sa stvarnim događajima“.

Perfidija nema granica.

Na ulicama Beograda napadaju se Žene u crnom, na žrtve pljuje kao i 90-ih godina, slave se Karadžić i Mladić, a svaka obljetnica pokolja u Srebrenici u Srbiji i „RS“ obliježena je masovnim lijepljenjem postera s likom glavnog krvnika, s natpisom: „GENERALE, HVALA TI ZA SREBRENICU“, nepobitni materijalni dokazi o ovom (kao i drugim brojnim masovnim zločinima srpskog agresora) proglašavaju „falsifikatima“. Negiraju se sve činjenice, snimke, i tvrdi kako je u pitanju „velika laž“, poput slučaja Markale i sličnih (gdje su, po njima „muslimani ubijali sami sebe“ a potom okrivili Srbe).

Čak što više, tvrdi se kako je 90-ih „počinjen genocid nad Srbima“!?

Vučić se prijetvorno i cinično „poklonio“ žrtvama Srebrenice – ali samo iz taktičkih razloga i radi svijeta, kao što je i Nikolić već odavno odglumio „sućut“ izjavivši novinarki B-H TV kako „žali za svim žrtvama i kleči pred njima“.

Sve ono što se zadnjih 22 godine događa u Srbiji i „RS“, međutim, govori o sasvim suprotnim tendencijama.

I to, nažalost, nije ništa novo kad je u pitanju (veliko) srpska praksa koja ima svoje zakonitosti i neprekinut slijed na ovim našim prostorima od 1903. do danas.

Srpski narod daleko je od katarze kroz koju bi morao proći – ako misli živjeti u miru i kakvom-takvom „suživotu“ (ako je to uopće prava riječ) s drugim narodima – pogotovu s onima nad kojim su u njegovo ime počinjeni bestijalni, monstruozni masovni zločini.

NE PONOVILO SE NIKADA I NIKOMU.

 

Zlatko Pinter