Ne znam točno svoje mišljenje, zapravo toliko toga imam za reći, samo neznam kako da se točno izrazim. Ljudi bi me krivo shvatili, no pokušat ću biti što jasnija. Moj tata bio je hrvatski branitelj, štitio državu od napada četničkih aviona. Mama mi se od rata skrivala u podrumu.

Kada je Vukovar bio okupiran, zadnje bolničko vozilo vozio je upravo moj djed. Moj djed je također spasio moga tatu od snajpera, da je zakasnio samo jednu sekundu, ja ne bih postojala. Mislim da mi je stric najveći mogući domoljub. Po svojoj sobi ima puno naljepnica kao: Vinkovci, Vukovar, Nuštar, Za dom spremni i sl. On je proputovao skoro pa cijelu Europu, no još uvijek voli samo jedan grad, rodne Vinkovce.

Nije mi jasno kako četnici mogu biti tako bezdušni, grubi, pohlepni, zli. Tata mi je pričao kako mu je umrlo toliko prijatelja da ja to nemogu niti zamisliti. Mnoge je ljude spašavao, no neke je pred svojim očima vidio kako umiru, a ništa nije mogao poduzeti. Prošle godine sam bila u Vukovaru, ne mogu vjerovati što se tamo sve dogodilo, bolje rečeno nije dogodilo. U bolnici su bile izložene lutke baš prema pravim ljudima, meni je bilo tako teško to gledati.

Prošli mjesec sam išla k djedu u Vinkovce. Oko ponoći sam morala na wc, no vrata od kuće su bila zaključana (spavala sam na uređenom tavanu). No odjednom više nisam morala. Sad znam i zašto. U daljini se bila čula muzika. Prilazila sam susjednoj kući i čula cajku. Nije bila fešta, svadba, krizma, krštenje, već su susjedi iz zabave plesali na cajke. Svirala je cajka za cajkom dok sam ja u nevjerici gledala kroz prozor. Još uvijek nemogu shvatiti. Kako ljudi samo tako zaborave što je sve srpski narod napravio Hrvatima.

Prije baš i nisam vjerovala u tatine priče, mislila sam da tata većinu preuveličava, no sad vidim istinu. Ovaj roman mi je pokazao put. Stvarnost. Kako neki roditelj, koji je rođen i živi u Hrvatskoj može odgajati svoje dijete da zaboravi sve, da govori da je Hrvatska započela rat (to mi je jedna prijateljica rekla tj. bolje rečeno rekla je: „ja volim Srbe ionako su se oni samo branili od nas“) kako neko može tako tlačiti hrvatski narod.

Ja osobno ne volim cajke, imam 2 razloga: ne sviđa mi se glazba i ton glasa pjevača, no ipak i zato što je to najviše od Srba. Znam da to nije uredu. Tata i mama mi stalno govore da treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. No ja ipak ne znam kako oprostiti nekome ko pijan nanosi štetu drugome čovjeku!

Bez obzira što nisam rođena za vrijeme rata! Ako dođe do ponovnog rata, s bilo kojim narodom, neću pobjeći već ću biti hrabra i boriti se do smrti jer ja sam Hrvatica i nitko mi nemože to oduzeti!!

Pouka 1: Treba oprostiti, ali ne i zaboraviti!

Pouka 2: Rat je nešto najgore što te može zadesiti!

Pouka 3: Kako u 3 riječi reći pouku cijelog romana: NEKA RATOVI STANU!

 

Katarina Landeka, 6. razred, Zagreb

Share
0