Franjo Boras, prvi je hrvatski član Predsjedništva BiH izabran na višestranačkim izborima 1990. godine. Povodom njegovog devedesetog rođendana s gospodinom Borasom razgovarali smo ovih dana o uzročnicima složenog stanja u Bosni i Hercegovini, ratnim devedesetima  i  složenosti političkih prilika danas.

-Demokratski izabrano Predsjedništvo SRBIH-a konstituirano je 20.prosinca 1990. u sastavu: Franjo Boras i Stjepan Kljujić ispred hrvatskog naroda kao kandidati HDZ BIH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević ispred srpskog naroda kao kandidati SDS-a, Alija Izedbegović i Fikret Abdić ispred muslimansko – bošnjakčkog naroda kao kandidati SDA i Ejup Ganić ispred opredijeljenih Jugoslovena i ostalih manjinskih naroda. Odmah da kažem mi jesmo osvojili vlast, ali je nismo preuzeli, jer zatečeno društvo socijalističko – komunističko uređenje i njegove institucije kao i nadolazeći događaji, ne samo u tadašnjoj SR BiH, nego i širom SFRJ, nisu nam to dozvolili - istaknuo je Franjo Boras u razgovoru za HRsvijet.

Upozorio je na ulogu tadašnje JNA  koja je, nakon smrti Josipa Broza Tita, novog  "vrhovnog zapovjednika" pronašla u velikosrpskim krugovima i Slobodanu Miloševiću.

-Već, 9.siječnja 91. Predsjedništvo SFRJ, čiji je tadašnji predsjednik bio Borislav Jović, donijelo je, na prijedlog JNA, naredbu o oduzimanju naoružanja i opreme Teritorijalnoj obrani i njezinu podvrgavanju Saveznom sekretarijatu narodne obrane u Beogradu. Tom je prigodom JNA nagovijestila da se neće olako odreći SFRJ u kojoj je bila privilegirana i u dobroj mjeri bila podčinjena velikoj srpskoj politici na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Početkom 90-ih godina JNA od čuvara postade odjednom grobarom Jugoslavije - rekao je Boras.

Vjeruje kako su događanja u BiH "devedesetih" zapravo posljedica onoga što se događalo u vrijeme II. svjetskog rata i ni danas istraženom razdoblju nakon njegovog  završetka.

-Što se sve kuhalo u „bosanskom loncu“ od 1945. godine, pokazali su događaji nakon 1990. godine. Događaji koji su uslijedili sigurno nisu bili samo daleki eho nacionalnih frustracija iz vremena turske okupacije kada su favorizirani muslimani, ili iz vremena austrougarske okupacije kada su „favoriziran Hrvati“, ili iz vremena starojugoslavenske monarhije kada su Srbi. Riječ je, poglavito, o odjecima iz Drugog svjetskog rata i razdoblja nakon njega - smatra prvi hrvatski član Predsjedništva BiH izabran na demokratskim i višestranačkim izborima očito aludirajući na Bleiburšku tragediju, Križni put i jugoslavenski državni teror  koji je i sam osjetio  na izdržavanju višegodišnje zatvorske kazne u Zenici.

>>

Prosuđuje da su nakon II. svjetskog rata postojale određene faze tzv. političkog pristupa što je osamdesetih dovelo, najprije do  do „zajedništva naroda u BIH“ koji je devedesetih i kasnije dobio sve oblike  velikobošnjačkog unitarizma.

-Dok je u prvim godinama nakon 1945. vjersko – nacionalna identifikacija potiskivana u ime „internacionalizma proletera svih zemalja“, a zatim od 1948. u ime „bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti“, u posljednjim desetljećima prije raspada SFRJ to je bio u prilog „zajedništva naroda u BIH“ - ocijenio je Boras.

Nasilnu unitarizaciju ne vidi kao rješenje koje može donijeti bilo što dobro, upozoravajući na ono što se dogodilo u bivšoj državi i tijekom njezinog raspada.

-Jugounitarizam je jednostavno promijenjen bosanskohercegovačkim, odnosno danas velikobošnjačkim, unitarizmom onoga trenutka kada su partijski  etatizam i centralizam s razine savezne države, odnosno Jugoslavije, spušteni na razinu Republika, odnosno federalnih jedinica. Kao što nadnacionalno jugoslavenstvo nije moglo integrirati narode SFRJ, to kasnije nije bilo moguće s apstraktnim bosanstvom, odnosno velikobošnjaštvom, u okviru BIH - istaknuo je Boras.

>>

Vrlo mnogo sličnosti vidi u postupcima koje je nekadašnja Partija vukla u ime „klasnog jedinstva“ s potezima koje se posljednjih godina vuku "u ime jednog naroda".

-Dok je Tito svojom neprikosnovenom partijskom karizmom, oslonjenom na JNA, mogao držati na okupu i sve manje jedinstvenu Komunističku partiju i jos manje složne republike, bosanskohercegovački su vlastodršci, odnosno zagovornici  to morali kompenzirati dodatnim dozama pritisaka na druge narode. Komunističke vlasti su, u ime „klasnog jedinstva“, gurale tri naroda u mehaničko miješanje i izjednačavanje te tako gušile nacionalne, kulturne, vjerske, duhovne i druge specifičnosti identiteta svakog ponaosob, dok zagovornici bosanskohercegovačkog, odnosno velikobošnjačkog, unitarizma posljednjih desetljeća to isto čine u ime budućnosti Bosne i Hercegovine po mjeri jednog naroda.

 

M. Jurković