Europska Unija, tj. Europska komisija na svaki je način voljna poduprijeti europske tvrtke koje nastave poslovati s Iranom usprkos prijetnji SAD da će sankcionirati takve tvrtke, bilo da su američke ili iz bilo koje druge države svijeta, a naročito iz Europske Unije.

Nije riječ samo o tvrtkama koje surađuju na iranskom nuklearnom programu. Europska Unija svako malo zaboravi da je sa SAD u političkom i vojnom savezu pa je, na primjer, Angela Merkel potajno solira s Rusijom i jedva nakon gotovo šest mjeseci sastavi koalicijsku vladu, a Volkswagen je morao povući s tržišta i uništiti stotine tisuća svojih automobila.

Međutim predsjednik Europske komisije, J. C. Juncker ide još dalje; da bi zaštitio tako sankcionirane europske tvrtke, Komisija namjerava dodatno angažirati i Europsku investicijsku banku – sve da bi olakšao i financijski podupro ulaganja EU gospodarstvo u Iran?!

Po svemu sudeći Juncker nije shvatio da nije isto Plenkovića štipati za stražnjicu, i to za neke može ispasti dobar štos, ili to isto učiniti američkoj vanjskoj politici i sigurnosnim službama. Martini Dalić su se nakon kratkog i teško objašnjivog posjeta Iranu dogodili „hot mailovi“, a još se ne zna što će biti s njezinim neposrednim nalogodavcem.

S obzirom da su članice EU uglavnom i članice NATO-a, to je dosta nepromišljena Junckerova odluka ili je u pitanju posve kriva procjena salonskog ljevičara. Čelnici EU i premijeri zemalja EU na taj bi se način stavili u funkciju i podredili agresorskoj iranskoj politici te doveli u pitanje smisao samog Atlanskog saveza!

Zapravo bi EU ušla u nepotreban sukob sa svojim tvorcem, mentorom i pokroviteljem, Sjedinjenim Američkim Državama. I to može, ali samo na kratko, do prvog „žutog kartona“. Uskoro će čelnicima EU i europskim premijerima, predsjednicima vlada i kancelarima biti jasno da lupetaju i prijetvorno su kuražni, jer su bez Sjedinjenih Američkih država bezglavi, ustrašeni i potpuno nemoćni. Sjedinjene Američke Države su bile i ostale jamstvo NATO-a i Europske Unije. Bez pobjednika u oba svjetska rata europske države ne bi se složile u vojni savez (NATO) i zajednički ušle u oblik konfederacije kakva je EU. Bez utjecaja SAD-a, Europa bi i danas bila hladnoratovski podijeljena i međusobno sukobljena. Upravo su EU i NATO jamac poslijeratnog mira u Europi.

Isto tako brzopleti i neuki čelnici EU zaboravljaju da su EU i SAD u toliko proizvoda i projekata tehnološki isprepleteni i povezani da je nemoguće odvojiti što je „naše“, a što „vaše“.

Dobar primjer uzaludnog neposluha prema Americi i posljedica takvog političkog odmaka je Turska. Erdoganovim zaokretom u unutarnjoj (islamizacija) i vanjskoj politici (predvodništvo u islamizmu) te približavanje sovjetskoj Rusiji, a naročito poslije neuspjelog vojnog prevrata u srpnju 2016, odvele su Tursku na pravo gospodarsko klizište.

Predsjednik Erdogan u nekoliko mjeseci ugasio je modernu građansku tursku državu i započeo agresivnu islamizaciju. Sve je svoje protivnike i moguće oponente uhitio, jer Turskoj „prijete vanjski i unutarnji neprijatelji“, a to je već odavno prepoznata metodologija apsolutističkih režima. Turski su zatvori krcati „političkih neprijatelja i neprijatelja naroda“, no to i nije neka novina u totalitarnim državama, međutim pojavila su se dva nemilosrdna blizanca rastućeg gospodarstva: neprestani pad vrijednosti domaće valute, s kojom Turska ima itekako loša iskustva, i rastuća inflacija.

Slijedom tih nemilosrdnih pokazatelja gospodarskog zdravlja, pad BDP-a i industrijske proizvodnje je u Turskoj velik i raste, tj iz tjedan u tjedan pada gospodarski rast. Ili jednom rečenicom: Turska je ekonomija bila jaka koliko je uživala podršku snažnih svjetskih gospodarstava, globalnih političkih središta i velikih korporacija, bez njih „tursko gospodarsko čudo“ može kao i nekad u neograničenim količinama klepati fildžane i proizvoditi ćilime.

Turska ima izuzetno loša iskustva s devalvacijom svoje valute; godine 2005. Turska je izvršila denominaciju svoje nacionalne valute (turska lira) u omjeru 1: 1 000 000 (milijun) i ustanovila „novu tursku liru“ da bi 2009. skinula naziv „nova“ pripremajući se valjda na na još „noviju tursku liru“ i novu denominaciju, ako Erdogan ostane na vlasti još koju godinu. Nakon denominacije 2005. jedan američki dolar vrijedio je 1,29 „novih“ turskih lira. Danas 1 američki dolar vrijedi 4,49 turske lire, no predviđanja za kraj godine su 1:8 i onda galopirajuća devalvacija u 2019. do visokog dvocifrenog broja i dobra prigoda da se do 2021. uvede „najnovija turska lira“ s Erdoganovim likom na svim apoenima i kovanicama.

Slične rastuće, tj. padajuće vrijednosti pokazuje i inflacija koja je u 2016. Iznosila 7,64% da bi u 2017. bila 11,92% a prvo tromjesječje 2018. Pokazuje brojku od 17% s time da se mora imati na umu kako je u diktatorskim režimima statistički ured u fukciji državne propagande pa spomenute brojke treba uvećati barem za 30%. U tom smislu Venezuela je dobar primjer kako završava takav scenarij.

Očigledno je da nitko nije toliko snažan da može solirati, pa ni Turska s osamdeset milijuna stanovnika i velikom djasporom u svijetu, naročito ne na velikoj pozornici s doista velikim igračima poput SAD, Izraela i Europske Unije. Pomoć sovjetske Rusije, kako i nekad SSSR-a uvijek je parazitska i svojevrsni dvosjekli mač. Velika je Turska u očima Erdogana i njegove islamističke sljedbe, velika kad se urla i veliča Turska po predizbornim skupovima i lože islamističke strasti, ali u „A“ produkciji planetarnih geopolitičkih scenarija Turska je samo epizodist bez ijedne izgovorene rečenice.

 

Damir Nuić