Nakon što se početkom svibnja Amerika povukla iz „Nuklearnog sporazuma s Iranom“, među europskim državama potpisnicama tog istog Sporazuma (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka) uslijedila je panika, a malo potom i licemjerna osuda američkog poteza.

Kina i Rusija odglumili su zgroženost i prionuli sitnim geopolitičkim kalkulacijama ne bi stekli glas svjetskih mirotvoraca i što više otškrinuli svoj ulaz te pojačali svoj upliv na Iran. Europa se po tko zna koji put našla sama suočena s poteškoćom kojoj nije dorasla.

Isto kao 1940. kad je nacistička Njemačka zauzela zapadnu Europu stjeravši njezinu vojnu nemoć i ponos u plićake Dunkerqua. Preostali dio slobodne Europe, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je suočeno s mogućom njemačkom invazijom. Slobodni svijet od Londona do Dalekog i Srednjeg istoka nije bio samo na koljenima nego prosterniran pred nacifašizmom i Japanskim imperijalizmom. Ali onda je svojim ljudstvom i tehnologijom uskočila Amerika; najprije Ujedinjenom Kraljevstvu, a onda svima redom. Sve savezničke pobjede u 2. Svjetskom ratu predvodila je američka politička odlučnost i vojska, sve su pobjede izvojevane pod njezinim okriljem, pa i one sovjetske uz pomoć milijuna tona hrane te tisuća i tisuća tenkova, zrakoplova i topova isporučenih obezglavljenom i ogoljenom Sovjetskom Savezu.

Da nije bilo Sjedinjenih Američkih Država geopolitičko stanje bi do danas ostalo isto i nepromijenjeno kao i 1941. Usprkos sjajnim ratnim potezima, ni Ujedinjeno Kraljevstvo ne bi opstalo. Europa bi ostala zavijena u crni nacifašizam, a rasni i politički neprijatelji države bili bi smješteni u poznate koncetracijske logore. Glavni grad Europe zvao bi se Germania. Nešto manji komad Europe pripao bi crvenom fašizmu Sovjetskog Saveza, a njegovi bi neprijatelji dobili tradicionalni smještaj u Sibiru i dalekoistočnim gulazima. Razvikani europski antifašizam i antikomunizam jednostavno ne bi postojali: ni francuski pokret otpora, ni Tito, ni Grci, ni razne partizanija na razini plječkaških skupina. Europom bi doslovno žarili i palili SS i Gestapo s jedne strane i Staljinov NKVD-a s druge; istovjetne bratske policijske metode, a sve po sporazumu Hitler-Staljin iz 1939.

To je bila Europa od 1940. do 1944. U crno zavijena Europa; to je Europa koncem 20. i 21. početkom stoljeća danas sa svojim celebrity politikantima bez ijednog državnika. Razmažena i ohola Europa priviknuta da ju od vlastitih pogrešaka spašava Amerika. Treći svjetski rat je započeo kad su se europski klaunovi slizali s islamističkom ideologijom i terorizmom nimalo ne shvaćajući da su upravo oni rušitelji poslijeratnog svjetskog poretka.

Paljenje američke zastave u iranskom parlamentu 9. svibnja ove godine, i to od strane iranskih parlamentaraca(!), jasno pokazuje da je američki predsjednik, Donald Trump bio u pravu kad je izašao iz Sporazuma koji samo jamči da se Iran nesmetano ruga svijetu i masne ugovore nekih njemačkih, francuskih i britanskih kompanja. Njegov prethodnik omogućio je Iranu da pod okriljem nuklearnog sporazuma ojača svoje gospodarstvo i nesmetano nastavi s ratnim nuklearnim programom. S takvom državom koja dozvoljava paljenje zastave druge države u svome parlamentu, ništa se časnoga ne može ni dogovoriti ni potpisati.

Nedvojbeno, Iran nije ni država ni republika nego zločinačka islamistička organizacija koja dominantno sudjeluje u terorizmu protiv civilizacijskih dosega i kršćanskih vrijednosti i u tu svrhu godinama priprema nuklearno oružje. Da Iran posjeduje nuklearni arsenal, padale bi atomske bombe po Americi istom lakoćom kao što se u iranskom parlamentu pali američka zastava i viče: „Smrt, Americi“! Prijetnja Sjeverne Koreje otkazivanjem mirovnog sporazuma na Korejskom poluotoku – zbog američkog iskakanja iz nuklearnog sporazuma s Iranom, jednoznačno dokazuje povezanost Sjeverne Koreje i Irana u razvoju nukleranih programa.

Jedino se za Izrael ništa ne mijenja osim izvjesnog savezništva s Egiptom i Saudijskom Arabijom u sukobu s Iranom. Za Iran, Siriju i islamističkom ideologijom kontaminirane države Izrael je neprijatelj i okupator, upravo nepostojeća država koju treba izbrisati s lica zemlje i to je njihov vanjskopolitički i vojni program.

No, Izrael s tom pretnjom živi već sedamdeset godina i svaki je dan sve spremniji odgovoriti takvom jednom masovnom napadu. Sada je počelo s iranskim vojnim trupama u Siriji. koje su moguća prethodnica velikog iranskog napada, i s kojima Iran iskušava izraelsko strpljenje i želi vidjeti granicu do koje Izrael želi ići u obrani svog teritorija.

Ni Iran ni Sirija ni njihovi poslušnici poput Hezbollaha ne žele shvatiti da će, ako zatreba, Izrael ići do kraja i izravno tući ciljeve u Iranu, gdje god treba jer je Izraelcima dostupan i u dometu bilo koji cilj na planetu, a Iran je u susjedstvu. Izrael računa na pojačani aktivitet svojih službi u samome Iranu koje su do sada imale velik uspjeha u spriječavanju razvoja iranskog nuklearnog programa.

Civilizacijska razlika je prevelika i neusporediva, a takvim postupcima Iran prestaje biti dio uljuđenog svijeta. Svi u Iranu to isto žele Americi, jer nije se oglasila iranska oporba; nitko nije zgrožen uzvicima i paljenjem američke zastave u parlamentu. Možemo li samo zamisliti da se u američkom Kongresu ili Senatu pali iranska nacionalna zastava, zašto to onda u Iranu postaje samo po sebi razumljivo i za medije prihvatljivo?! Pristranost lokalnih i svjetskih medija je nepojmljivo neprofesionalna. Ako postoje profesionalni ratni huškači, onda su to mediji u potrazi za senzacijama.

Ovakav Iran treba izolirati i minimalizirati njegovu moć, jer predstavlja svjetsku opasnost, a klaunove iz Europske Unije podsjetiti na pouke iz povijesti, ili ti pajaci zaista misle da će Amerika nekim automatizmom slati svoje sinove u smrt na neke nove Normandije kako bi ponovno oslobodila Europu od njezinih vlastitih zala i pogrešaka. Dvaput, u dva Svjetska rata bilo je za svako iskustvo dovoljno i previše pa ne bi čudilo da jednom Amerika digne ruke od Europe i prestane je spašavati.

Ili je i hrvatska javnost zaboravila koliko je Europa obećavala, oklijevala i zavlačila za vrijeme srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku i prigodom ulaska u Europsku Uniju? Koliko je Hrvatska polagala u europsku razboritost i koliko razočarenja od te iste Europe doživjela?

 

Damir Nuić