Krajem 19. stoljeća Osmansko su carstvo počeli nazivati “bolesnikom na Bosporu” zbog stalnih unutarnjih nemira i ustanaka, neorganizirane i slabe vojske, tehnološke inferiornosti i dalje redom što se svo objelodanilo u Balkanskim, a potom i Prvom svjetskom ratu.

U istom stanju, unatoč moćnom (i neuvjerljivom) hrvatskom, ali i svjetskom agitpropu, je trenutno Ruska federacija, kolokvijalno zvana “Putinova Rusija”. Hladni je rat završio ruskim porazom; SSSR se raspao i uspoređivati Rusiju za vrijeme Jeljcina i sad je suludo. U biti se ništa nije promijenilo osim što treba uzeti u obzir činjenicu da je Jeljcina dočekala raspadnuta država, ogroman komunistički stroj koji nije imao tko platiti, nijedan proizvod koji se mogao plasirati na tržište (osim šubare i vodke); zapravo, Jeljcin u odnosu na Putina ispada bolji, on je uveo kakav-takav parlamentarizam, dok ga Putin dokida bivajući čas premijer, čas predsjednik i mijenjajući ustavom ograničene mandate.

Fidela Castra su vozili na posljednji počinak ruskim „jeepom“ pa se pokvario na pola puta, na vojnoj paradi u Moskvi je stao tenk (zbog kvarova), srušio se ruski zrakoplov prije godinu dana u Turskoj, s ruskog nosača aviona („Admiral Kuznjecov“) poletjela su dva aviona i oba pala u more, isti je taj nosač u sjevernom moru „plovio“ uz pomoć remorkera, zbog problema s gorivom je morao pristati u Gibraltaru i onda je cijeli svijet vidio da se radi plutajućoj krntiji usporedivoj s Titovim „Galebom“ u riječkoj luci.

Rusija velesila?! Ona je samo vela, rekli bi čakavci, i nije nikakva sila nego glumi utvaru iz sovjetske prošlosti. Da je Bog bacio kocku drukčije, ne bi imali toliko plina i nafte i danas bi bila svedena na nekadašnju moskovsku grofoviju.

Treba se dotaknuti i zašto je uopće sovjetska Rusija bila toliko moćna; kao prvo, oktobarsku su revoluciju osmislili i financirali Nijemci, drugo, ta je revolucija najveća pljačka imovine i života u povijesti čovječanstva – u današnjim brojkama – otete su tisuće milijardi dolara od plemstva i ruske pravoslavne crkve (koja je bila bogatija i od katoličke) i sva je ta imovina, umjetnine i predana „proletarijatu“ seljacima, razbojnicima i bandama s mongolske visoravni. Glavni cilj te zločinačke revolucije je bio srušiti feudalizam, no on nikad nije svrgnut pa ni dan danas. „Sredstva za proizvodnju“, kazano Marxovim pojmovima, nisu nikad ništa proizvela – osim troška i duga. I upravo zbog toga što je feudalna, carska je Rusija kaskala za Europom, i današnja Putinova Rusija, također feudalna po tipu kapitalizma i stupnju proizvodnje, kaska za Europom, a kamoli SAD-om.

Druga je stvar što koriste stare „veze“ iz sovjetske ere te se putem sovjetskih umova upliću u politiku europskih zemalja i onih koje će to postati. No, to su sve potrošene podvale i smicalice. Lavrov je preko Radmanovog HRT-a plasirao tezu o fašizaciji Hrvatske. Onda su se za to uhvatili Srbi, Nikolić i Vučić, a nedavno i Izetbegović te radikalni islamisti u Bosni. Na isti način Rusi vjerojatno djeluju i u ostalim bivšim komunističkim zemljama – Mađarskoj i Poljskoj, prije svega, jer, naši „antife“ su odavno ustvrdili da je u tim zemljama rehabilitiran i na djelu najcrnji fašizam. Nisu u stanju ni iste političke podvale promijeniti, već se jedna shema ponavlja do u beskraj, valjda dok ne ispadne da je u cijelom svijetu (osim u Rusiji i Srbiji) fašizam.

Ukoliko čovjek provodi previše vremena s mitomanom, naposljetku počinje vjerovati u te mitove. Pitanje je jedino tko je prvi mitoman, Rus ili Srbin, no žalosno je da nakon svega, u Hrvatskoj i njezinoj okolici (Slovenija, BiH) i dalje puše iste sovjetske priče o „grandioznosti“ i „moći“ Moskve. Eto još jednog argumenta u korist potrebe lustracije.

Zaključno, za razliku od Turske prije stotinu godina, suvremena Rusija nije čak ni „bolesnik na Uralu“, nego najobičniji feudalni leš čiji vonj zaudara od Moskve do „ovih prostora“, kako to već vole kazati.

 

Josip Gajski