Kad se rezimira pet Plenkovićevih godina na poziciji predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade, pa kad se dobiveni rezultati stave u kontekst njegovog kućnog odgoja i strogo usmjeravane mladosti, doda diplomatska karijera i briselski CV-a, neki obrisi hrvatske političke stvarnosti postaju opominjujući jasni.

Rezultate Plenkovićeve političke inventure nije teško shvatiti i dočarati, treba se samo prisjetiti samoupravljačkih vremena i sivila dogovorne ekonomije. Ipak, analiza stanja države nije kompletna ako se na isti način ne progovori o Zoranu Milanoviću i hrvatskoj oporbi.

Andrej Plenković dolazi iz probranog legla zlatne komunističke mladeži što je svakako imalo velik utjecaj i na njegov kućni odgoj, i na svjetonazor, i na današnju političku konfiguraciju Republike Hrvatske. Još u svom djetinjstvu i ranoj mladosti uživao je mladi plenković povlastice crvenih buržuja, a kad su roditelji vidjeli što se Hrvatskoj sprema, svojim su vezama duboke partijske države „onesposobili“ sina za obranu Hrvatske. Nisu željeli da im sin učestvuje u rušenju Jugoslavije ili da mu se nešto dogodi u „građanskom ratu“ u Hrvatskoj. A onda su za svaku sigurnost sklonili anemičnog sinka u diplomaciju i poslali ga u udobna inozemstva zapadne Europe daleko od Domovinskog rata. Kao roditelj mogu razumijeti njihove poteze, no problem je kad takva dezerterska figura postane vodeći državni dužnosnik, onaj koji bi trebao braniti tekovine pobjede u obrambenom Domovinskom ratu i brinuti se da suverenost Republike Hrvatske nikad više ne bude ugrožena i dovedena u pitanje.

Posljedično tome Plenkovićeva je Hrvatska (samo nominalno) država višestranačja i parlamentarne demokracije koju zapravo vodi neokomunist, a slijepo ga slijedi krotko HDZ-ovo stado. Plenković upravlja HDZ-om kao nekad veliki i mali titići Partijom. Imao je gdje i od koga zanat generalnog partijskog sekretara naučiti. Hrvatsko gospodarstvo je pak kopija komunističke dogovorne ekonomije; dakle posve neučinkovita inačica onog istog ekonomskog sustava koje je uz sve moguće i nemoguće ratne reparacije i inozemne kredite-darovnice u ondašnjim milijardama američkih dolara treskom bankrotiralo. U Hrvatskoj su danas sva strateška poduzeća u rukama ili pod kontrolom države; kadrovska politika je klijentelistička i strogo stranačka, redovito u okvirima stare partijske šprance, a državnim/javnim poduzećima isključivo upravljaju stranački/partijski uhljebi. Isti je obrazac u ministarstvima i državnim institucijama – vođa stranke i stranački zdrug oko njega određuje sve akpekte društveno-političkog života u državi i gospodarstvu, kao što je to nekad radila Partija. Ništa se bez Plenkovićeve suglasnosti ne kadrovira.

I da se ne zavaravamo kad govorimo o načinu petogodišnje vladavine Andreja Plenkovića: njegova Vlada predstavlja protuprirodni politički blud nekad državotvorne stranke, HDZ-a, danas stado ovaca koje vodi tigar od papira – s jedne strane, i predstavnika agresora na Republiku Hrvatsku... pupovaca&stanimirovića u udruženom zločinačkom pothvatu rušenja Hrvatske države.

Oporba je pak rijetko viđena politička nakaznost, jer kako opisati situaciju kad u isti rog pušu Most, Domovinski pokret i oni što su išetali kad se u saboru izglasavala samostalnost, naime KPH/SDP? Što ih doista povezuje i što se događa kad se, na primjer, Nino Raspudić i Predrag Peđa Grbin slažu oko bilo čega – i na račun koga? Sabor veličine galaksije nije dovoljan da u sebe primi takve različitosti – pod uvjetom da su svi oni, tj. oporba, barem donekle iskreni u svojim političkim stavovima. Međutim, jesu li to samo jezičavi kruhoborci željni svoje slike u medijima, TV zabavljači za priproste i profiteri loše demokracije ili doista borci za bolju Hrvatsku? Oporba danas u Hrvatskom saboru je kakofonija samodopadnih prkosnika i ne odveć uspješnih zabavljača.

Andrej Plenković ima saborsku većinu od 76 glasova i niti jednog više. Dovoljno, ali ipak nedovoljno kad se uskoro stvari zakompliciraju, jer pandemija covidom je vrst maske i dobar izgovor mnogima, pa i Plenkoviću. Strašno ga vrijeđa kad se spomene da je on na čelu srpsko-hrvatske Vlade, ali ne postoji precizniji opis tko je uistinu danas na vlasti u Hrvatskoj. Naime postoji: četničko-neokomunistička Vlada. Začetak Pupovčeve stranke je u četništvu, četnici su njezini osnivači i tu nema ljutnje, dragi naš briselski ćato. Nema ni verbalnog delikta, stvari treba nazvati pravim imenom.

Ali Pupovčevu apetitu ni status vladara iz sjene nije dovoljan nego uz pomoć Andreja Plenkovića srpska etnička manjina u Hrvatskoj želi vratiti status konstitutivnog naroda u Ustav Republike Hrvatske. Možemo se tješiti da je za to potrebna dvotrećinska saborska većina. Slaba utjeha, dovoljno pogledati zastupnike u Hrvatskom saboru (ove i buduće) i znaš da im duša nije skupa. Srpaka manjina u Hrvatskoj traži politički status koji bi joj omogućio porobljavanje Hrvatske bez ispaljenog metka. Stoga Pupovac spominje „posebne odnose“ Republike Hrvatske i Srba u Hrvatskoj i Erdutski sporazum koji prejudicira takve pregovaračke pozicije: s jedne strane potpisnik je Republika Hrvatska, a s druge predstavnik Srba u Hrvatskoj. Oni isti Srbi „balvan revolucije“ žele postati netko s kim vlast u Hrvatskoj mora računati.

Kad malo razmislimo, možda doista treba sa Srbima uglaviti „posebne odnose“, jer je riječ o za Republiku Hrvatsku opasnoj etničkoj manjini koja je digla oružanu pobunu protiv svog domaćina Hrvata i u toj pobuni i agresiji Hrvatska je imala velikih gubitaka u ljudstvu i ogromnu materijalnu štetu. Ta incidentna etnička manjina ni po čemu nije slična drugim etničkim manjinama u Hrvatskoj, Slovacima ili Mađarima, na primjer. Zašto se talijanska ili slovenska etnička manjina 1991. nisu pobunile protiv Hrvatske države?

Da bi prevenirali loše događaje iz ne tako davne prošlosti, konkretno srpsku pobunu 1991. i srbijansku agresiju na Hrvatsku te iste godine, Srbe u Hrvatskoj Republika Hrvatska mora neprestano podsjećati na ono što su Srbi činili u Domovinskom ratu i njihova prava reducirati sve dok se ne pruže valjane dokaze da su lojalni građani Republike Hrvatske i zaslužuju ravnopravan položaj s ostalim manjinama. Ako se povijesno srpsko neprijateljstvo protiv Hrvatske države ne stavi pod kontrolu, Hrvatska će ponovno doživjeti „balvan revoluciju“ i nije ništa iz prošlosti naučila. Ustoličenjem Pupovca za vladara iz sjene, Plenković pljuje po grobovima hrvatskih branitelja, svim nastradalim u srpsko-srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, i Srbi će ponovno jurišati na svetosavske „zapadne zemlje“.

U mandatu Andreja Plenkovića potpuno je zamrla registracija Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), one crkve koja bi konačno provela u djelo činjenicu da svi pravoslavci u Hrvatskoj nisu Srbi, kao što ni svi katolici u Hrvatskoj nisu Hrvati. Bez HPC Hrvatska se neće riješiti nasilničkog svetosavlja u SPC-u zato je lekcija iz nedavnih događaja u Crnoj Gori poučna.

I da se ne zavaravamo, Zoran Milanović iz istog je komunističkog legla kao i Andrej Plenković, to je razlog zašto je kao predsjednik Vlade rekao da je Hrvatska slučajna država – i ostao živ. Dapače, nagrađen je položajem predsjednika Republike. I on je zaboravio da je ta „slučajna država“ krvlju poškropljena: obranjena tisućama poginulih, desecima tisuća ranjenih i stotinama tisuća raseljenih nikad vraćenih na svoja ognjišta, a sad egzibicionalnim mečevima s Plenkovićem pokušava iskupiti nečasnu prošlost i logorejičnu narav. Da Plenković i Milanović zamijene članske iskaznice svojih stranaka, bilo bi isto i nitko to ne bi primijetio. Čekali su da se Domovinski rat završi, a onda su sa svojim roditeljima „bacili rezon“ u koju se stranku uvući. Isto leglo, ista doktrina, tako da je Republika Hrvatska ustvari igraonica dvojice maminih šmrkavaca i tatinih razmaženaca. Nažalost talac nedarovitih derana: incidentnog egzibicionista Zorana Milanovića i anemičnog mladomisnika Andreja Plenkovića koji bi svoje neistomišljenika najradije udrio pendrekom.

Da nisu politički uhljebi, tj. da sutra kojim slučajem izađu iz politike, mogli bi usprkos visokim javnim položajima i velikom političkom iskustvu, raditi u kakvoj fotokopirnici odvjetničkog ureda ili lupati pečate na šalterima. Toliko o njihovom pravničkom znanju i zanimanju. S njihovim znanjem stranih jezika mogli bi kao konobari odraditi turističku sezonu na terasi kakvog boljeg restorana i ništa preko toga. Njih nitko ne treba, samo oni očajnički trebaju politiku.

I može se Plenković uzdrhtalim glasom uvrijeđenog derišta prijetiti kome hoće a kome neće dozvoliti politički uspon, sve je to lagana nervoza pred izazovima kojima nije dorastao. Lako je bilo na sjednici Vlade potjerati provincijalce iz Metkovića, pokazati moć pred medijima. Nije se teško umiliti medijima, nije li Ivo Sanader bio prvak u tome, ali nisu sva poluvremena u politici ista i slična. Kad hrvatski samoupravljači shvate da je kasa prazna, a uši su im puna obećanja, potražit će krivca. Na pamet im ne pada da su krivci oni sami.

Republiku Hrvatsku Andrej Plenković uspješno pretvara u Socijalističku Republiku Hrvatsku, u ono zlo koje je hrvatski narod pobijedio u Domovinskom ratu. Državotvorni HDZ je pretvorio u KPH i Socijalistički savez radnog naroda, u stado kojim upravlja zviždukom. U svom političkom programu on promovira dva najveća hrvatska zla: komunizam i „prisajedinjenje zapadnih zemalja“ u režiji svetosavlja. To je ipak neoprostivo i neće dobro završiti.

Josip Gajski