Čudan je ovaj natječaj. Kako je počelo, nećemo trebati čekati tri mjeseca kako bismo saznali detalje četiriju pridošlih ponuda za novu borbenu eskadrilu HRZ-a. Kovčeg s ponudama već su napola otvorili lobisti i PR-ovci nekih ponuditelja pa se već mogu slagati karte. Prvi je zavjet šutnje prekinuo, a tko drugi nego naš zaigrani predsjednik Zoran Milanović.

Čar njegovih istupa je u tome što uvijek moraš pogađati kad se zafrkava, a kad misli ozbiljno, što je ponekad teže razlučiti zato što i jedno i drugo zna raditi istodobno. Dok je maestralno karikirao zabrinutost premijera Andreja Plenkovića oko desanta s lubenicama istresenim pred Banske dvore, u isti je čas s te teme prešao na nabavu aviona. Prvu je dvojbu oko lubenica riješio uzvikom: “Stigo ćumur!”, a onda je dječački iskreno nastavio o avionima: “Ja sam za najskuplju varijantu!” Odnosilo se to na upit koje bi avione on odabrao.

A najskuplji su novi američki F-16 Block 70/72. Otprilike se zna da ta eskadrila ne može biti jeftinija od 1,5 do 1,8 milijardi dolara. Nakon toga je Milanović ozbiljnim glasom objasnio kako za njega u ovom slučaju vrijedi Trumpov slogan “America first” jer je SAD naš strateški partner. “Darovali su nam puno opreme, daruju i dalje, a ja to mogu javno reći, jer ne sudjelujem u nabavi”, dodao je podvlačeći zašto bi prvi izbor trebali biti Amerikanci. Milanović je još na početku svog mandata kazao da bi Hrvatska avione trebala nabaviti isključivo od SAD-a, izravnim pregovorima, bez natječaja koji je ionako gubitak vremena. Tada je objasnio da on nije lobist američke vlade te da neće smetati Vladi RH u odluci. “Iskreno govoreći, fućka mi se!”, završio je rabeći svoju taktiku “pogodi jesam li ozbiljan il’ se šalim”.

Milanović ovdje govori iz vlastitog iskustva premijera, kada je SAD stvarno bio naš strateški saveznik, koji je puno donirao HV-u. Radilo se o naoružanju i opremi vrijednoj više stotina milijuna dolara, spomenimo samo 16 gotovo novih helikoptera Kiowa Warriors. No u zadnje četiri godine te američke donacije svedene su baš na same sitnice. Nikakve strateške nabave koje se vide. Gotovo je karikaturalno izgledala velika pompa oko predaje šest kamiona i traktora utovarivača, a tu je još i toranj na Slunju, koji služi za navođenje naših i američkih letjelica koji iz Aviana dolaze vježbati na Slunj, što sve zajedno može vrijediti oko 10 milijuna dolara. Kako je SAD prije godinu i pol dana blokirao posao nabave izraelskih F-16 Barak, mnogi su se pitali koliko je i dalje duboko to naše savezništvo kad nam ne daju nabaviti 35 godina stare aparate. Većina Hrvata tu je blokadu doživjela kao uvredu i razočaranje.

Takva je bila i kvaziponuda prastarih F-16 koju su pokušali lansirati komercijalno zainteresirani mediji. Navodno je čak iza takve smiješne ponude kojom se nudi otpad star 40 godina stajao proizvođač Lockheed Martin, a tvrdilo se da su ponuditelji, tvrtka s troje zaposlenih, ipak u nekom dosluhu sa službenom Amerikom. No taj prepad mimo procedure nije prošao jer su u hrvatskoj Vladi zaključili da je to, istina, američki otpad, no i dalje otpad. Zaključi li Vlada da nam je novi F-16 financijski nedostižan, potpuno je sigurno da će se s time tada složiti i Milanović. Šteta da nam naš strateški partner SAD i dalje ne može ili ne želi izaći u susret pa nam nikako ne nudi zrakoplove koje bi Hrvati odmah prihvatili, a to su mlađi, rabljeni F-16 Block 50.

U međuvremenu su Šveđani gotovo šokirali vojne krugove jer se od inače zakopčanih Skandinavaca nije očekivalo da će putem svojih PR-ovaca, medija i novinara, odmah plasirati u javnost i cijenu svoje ponude. Saznali smo da ona iznosi 6,8 milijardi kuna za 12 JAS-39 Gripena. To je 900 milijuna eura, što znači ista cijena kao i u prvom natječaju, koja je bila ocijenjena astronomskom i neprihvatljivom. Bila je javna tajna, naime, da su Šveđani shvatili da Hrvati neće po toj cijeni kupiti Gripene pa će na drugi natječaj ići s cijenom između 700 i 800 milijuna eura. Ovi Gripeni su, naime, C/D verzija, dakle, stariji tip tog zrakoplova koji se sada proizvodi u puno naprednijoj E/F verziji i koji stoji oko 100 milijuna eura. Tražiti 75 milijuna eura za model C/D, koji tehnološki pripada kraju prošlog stoljeća, jest pretjerano.

Teško da bi Hrvati za takav avion dali više od 50-ak milijuna eura. Stoga je samoinicijativno otkrivanje najveće tajne, a to je cijena aviona, dosta čudan potez SAAB-a. Mi sad možemo pretpostavljati da je ponuda toliko skupa jer nudi i možda velike količine sofisticiranog oružja, no prije će biti da se radi o trgovačkom potezu. Ovoga puta Hrvati su dozvolili i tzv. BAFO – najbolju i konačnu ponudu, dakle ponuditeljima će se na kraju omogućiti da daju drugu, najbolju cijenu, pa bi tada Šveđani mogli znatno spustili prvobitnu. No poanta BAFO-a je iznenađenje, a kako su Šveđani sad otkrili karte, bilo bi iznenađujuće da im to iznenađenje i uspije. 

Davot Ivanković / Večernji list