HRT-ova emisija „Otvoreno“ uglavnom se svodi na mrzovoljno odrađivanje programskih obaveza javne televizije i emisiju je često bolje preskočiti nego pogledati. Međutim emisija je prekjučer (16. lipnja) donijela nekoliko bitnih novina. Prije svega nije samo indikativan sirovinski sastav pozvanih/odazvanih predstavnika političkih grupacija, nego i cijelokupno ozračje osoba u studiju zorno svjedoči da se nešto mijenja. Ne nužno na HRT-u, nego na političkoj sceni.

Na jednoj strani (desno od Mislava Togonala) sjedila je, recimo tako, razjedinjena desnica koja se zapravo sve vrijeme u studiju dobro razumijela i zabavljala, vrlo prijateljski uvažavala.

Ivo Lučić, hrvatski povjesničar i državotvorac branio je boje HDZ-a i vrlo argumentirano podsjećao hrvatsko gledateljstvo i sugovornike na činjenicu da su Franjo Tuđman i HDZ najviše zaslužni za obnovu hrvatske države i za pobjedu nad srpskim agresorom u Domovinskom ratu. Držao se neprijeporne povijesne činjenice koju ni Andrej Plenković svojom briselskom percepcijom na Domovinski rat ne može osporiti. Ivo Lučić je svjestan svoje zadaće da je kao i Davor Stier, i Miro Kovaš i Petar Škorić samo vrst surogata i da na predstojećim izborima treba animirati desno HDZ-ovo izborno tijelo. Mora pokazati da predsjednik HDZ-a nije posve zanemario desnicu. No, povjesničar i dobro upućena osoba to ne čini podrepaški, kao raspop Ivica Šola u svojoj posljednjoj kolumni već iskustvom povjesničara skreće pozornost na opasnost od restauracije komunizma i na posljedice nikad riješenih pitanja iz Domovinskog rata i srpske agresije na Hrvatsku.

Nino Raspudić, nacionalno osvješten kolumnist i rasprodani intelektualac, odlučio je ugaziti u politiku jer misli da mu zastupnički mandat pruža veće mogućnosti da – kroz svoju političku aktivnost vrati HDZ na izvorni politički kurs državotvorne demokršćanske stranke. MOST je Ninu Raspudiću samo izborna platforma njegovoj misiji. Dok Ivo Lučić (još) trpi briselskog činovnika, Ninu Raspudiću Andrej Plenković postaje razlogom zašto je napustio zaštićenu poziciju političkog arbitra i zašto svojim političkim djelovanjem želi mijenjati Hrvatsku.

Robert Pauletić, novinar, enigmatičar, planinar, kršćanin... i sve što treba, spada u sve mnogoljudniju grupu gnjevnih (polu)javnih ljudi kojima ozbiljno smeta bipolarnost hrvatske politike koju vode „deca komunizma“ bilo da kao sada stoluju u Banskim dvorima ili na Pantovčaku. Jednako im je puna kapa lažnog kvartovskog mangupa i zadihanog maminog jedinca. Nije Domovinski pokret uosobljen u Miroslavu Škori, nego sve veći postotak u anketama ukazuje na zasićenost građana partijskim vođenjem društva i ovaj put desnica traži treći put, pravu slobodu od Plenkovićeva jednoumlja.

Na drugoj strani, dakle lijevo od Mislava Togonala sjedila je samo prigodno kostimirana ljevica: tj. Matija Posavec, naizgled nacionalno svijesna osoba makar su mu korijeni u klijentelističkom HNS-u(?), župan Međimurske županije, dužnosnik sklon poduzetništvu koji bi se najradije odrekao politike, koliko god je svjestan da mu je ona trasirala uspješnu političku karijeru. Njegov priključak „Restartu“ ima više veze s političkim dugovima SDP-u na lokalnoj razini, nego s ideološkim priključkom ljevici.

S njim na istoj strani studija sjedio je Ivica Puljak, tih miran i krvoločan ljevičarski znanstvenik-fantasta, član predsjedništva stranke „Pametno“, što god to značilo. Silno učen i silno rigidan „čegevarist“ koji bi u svom revolucionarnom žaru (ako i kad se ukaže prigoda) bio spreman konzumirati većinu revolucionarnih recepata i pri tome pjevušavim glasom docirati o slobodi, jednakosti i bratsvu među ljudima. Nije li dovoljno riječit primjer kako je na društvenim mrežama prije dvije godine okvalificirao Nina Raspudića, nazvavši ga „pripadnikom polusvijeta“ onda jednom isprikom u studiju pokušao polizati uvredu!

„Desnoj“ i „lijevoj“ strani TV studija nije nazočilo prvo ime iz SDP-a, kao ni HDZ-a: Bero i brat mu Anrijaš sve više postaju višak. O tome je sve vrijeme riječ u ova izborna vremena.

Domovinski pokret je reakcija na Plenkovićevo obiteljsko ljevičarenje i slijepu odanost Bruxellesu, što znači gubitak hrvatskog suvereniteta – i to od Eropske Unije koja nema svoj suverenitet ni atribute države! Nije Domovinski pokret monolitan iz jednog komada, nema tu ni previše entuzijazma, mnogima je „dupe zjevnulo“ i odviše se u Domovinskom pokretu skupilo trećerazrednih političkih karijerista, pogrešnih ambicija i osoba kompromitiranih svojim političkim biografijama; nagomilalo se političkog amaterizma i nepotrebnog gnjeva. Malo je tko čist, jer tko se u Hrvatskoj bavio politikom već ima neugodnu biografsku prtljagu ili će takvu uskor steći. Ali postalo je neizdrživo. Ušavši u neprirodni politički blud s Pupovcem, HNS-om i prebjezima, Plenkovićev je HDZ izdao svoj politički svjetonazor i nagrizao hrvatsku suverenost.

Slično je i s Mostom danas: provincijalci su možda nešto u međuvremenu naučili, a Nino Raspudić misli da je dovoljno karizmatičan i može svojim imenom i političkom pismenošću doprinijeti većem broju mandata i političkim promjenama. Ivo Lučić je svjestan činjenice da spašava nespasivo: on ne može zadovoljiti desno izborno krilo, zna se tko ima istisninu i karizmu, koga se na izbornim listama HDZ-a očekivalo – i malo mu je neugodno.

I sad smo došli do ključnog pitanja zašto je gužva na političkoj desnici i može li se odlaskom Andreja Plenkovića HDZ vratiti na državotvorne političke pozicije ili će Domovinski pokret uz pomoć Mosta stvoriti dovoljno veliku kritičku masu koja će nakon Plenkovićeva gubitka izbora pozobati HDZ-ovo biračko tijelo i nešto članstva? Andreja Plenkovića ne spašava ni velika koalicija, makar su i on i Davor Bernardić počistili svoja lijeva i desna krila i s „umjerenima“ u svojim redovima pripremili teren jednoj takvoj političkoj egzibiciji. Još uvijek je premalo i fali. Andrej Plenković je na kraju svoje nesretne epizodne uloge trajni višak.

Trojica desničara u „Otvorenom“ lako bi se dogovorila kojim smjerom i programom i to je stanje stvari, a Andrej Plenković je kao četvrtast čep u okrugloj rupi.

 

L.C.

Share
0