Janez Janša, koji meni osobno nije naročito draga figura, nedavno je i službeno primjetio, ono što svi znaju ali se rijetko usude reći: naime, da su u Sloveniji mediji u rukama komunista. Slovenska komunistička javnost je pomahnitala!

Prekaljeni komunisti ne vole da im se njihova mračna prošlost (100 milijuna likvidiranih “za njihovo dobro”! - vidi “Crnu knjigu komunizma”, koju su napisali nekadašnji francuski komunisti!) izvlači na danje svjetlo.

U Hrvatskoj je situacija puno gora pa su svi “ozbiljni” mediji ili pro-yugoslavenski ili pro-srpski, s pojačanim sadržajem druga Tita, Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Mao Tse Tunga i drugih, vrlo mračnih likova svjetske povijesti. Komunizam je najkrvaviji put iz kapitalizma u kapitalizam.

Ničim izazvan, osim stanjem svoje yugoslavenske svijesti, Jurica Pavičić napisao je svađalački osvrt o romanu Ene Katarine Horvat “Nadohvat”. Preciznije, taj roman vrlo mlade autorice poslužio mu je kao još jedan povod da se obračuna sa “slučajnom državom Hrvatskom” iz perspektive “puno, puno slučajnije komunističko-četničke države Yugoslavije”!

Cijeli tekst je bezvezno ideološko lupetanje, no jedna stvar me je malo zasmetala. Prvo ću ga citirati da čitatelji shvate problem - koji se nazire već u podnaslovu.

DOGODIO SE VELIKI HRVATSKI POVIJESNI ROMAN Nisu ga napisali ni Aralica, ni Novak, već jedna 24-godišnja studentica (Yutarnji list, 11. 4.2020.)

“Knjiga “Nadohvat” Ene Katarine Haler u knjižarama je bar pet mjeseci. Dakle, bar pet mjeseci hrvatska konzervativna javnost ima knjigu kakvu je toliko dugo čekala: dobro napisan, književno solidan roman koji prati sudbinu Pravih Hrvata pod Dvama Totalitarizmima, s naglaskom na onaj komunistički, koji je, naravno, partizanski i srpski. I ništa...”                                                                                                                                                                 “...Mi smo kultura koja se neumorno troši u zavadama oko ustaša i partizana, Tita i Tuđmana, zvijezde i ZDS, Stepinca i Frane Tente, Herceg-Bosne i ZAVNOH-a, heroja i zločinaca. Hrvatska nacionalistička ideologija pri tom je izgradila komplicirani samoviktimizirajući narativ o perpetuiranoj žrtvi, narativ koji kompliciranom operacijom ideološke samoposluge uključuje Zrinske i Frankopane, Jelačića, braću Radić, Stepinca, Hebranga i branitelje iz ‘91. Ta nacionalistička konstrukcija povijesti ima sve što joj treba za etabliranje. Ima knjige, ima profesionalne historiografe, ima sate dokumentaraca HTV-a, ima školske udžbenike, čak i cijeli jedan institut specijaliziran za njeno kodificiranje. Samo jednu stvar nema: nema, shit happens, ozbiljan povijesni roman...”

    “...U posljednjih trideset godina hrvatski nacionalizam očajnički treba takav roman, ali ga nema. Nema ga, jer su sve knjige koje su napisane u takvom ideološkom ključu bile jako loše. Nema i zato što su takve velebne kronike kolektiviteta - ako su katkad i bile književno dobre - pisali ljudi koji nisu bili vjernici nacionalističke ideologije, pa su njihovi Klasici stoga bili neupotrebljivi. Stoga se hrvatska konzervativna kultura već trideset godina pecka na tihoj vatri. Strašno joj treba jedan dobar, debeli roman o hrvatskom martiriju. Vjerovali su da bi to mogao biti Araličin “Četverored” - ali, “Četverored” se izvrgnuo u književnu smijuriju. Vjerovali su da bi to mogao napisati Slobodan Novak, ali taj je sirota zaštekao i 30 godina nije napisao knjigu.”                                                 

Poštujem Aralicu, ali ga već dugo ne čitam, no sa Slobodanom Novakom je nešto drugačija situacija. On nikad nije pisao povijesne romane, ali je pisao vrhunsku prozu cijeli život. Kad se nepismeni provincijski novinar osvrće na Slobodana Novaka terminom “sirota” i napiše da 30 godina nije napisao knjigu (?!), onda postanem zabrinut za stanje njegove boljševičke svijesti. Morat ću zato citirati Pavičićevog “drugara po ideologiji”, da pokažem koliko obojica imaju teških problema s razumijevanjem stvarnosti. Naime, Slobodan Novak je objavio roman “Pristajanje” 2005. i na taj roman osvrnuo se Miljenko Jergović, bard yugoslavenskog literarnog ludila u Hrvatskoj, također u “Yutarnjem listu”.               

„Sjajan roman pisca koji je rad izvrijeđati me i kad ga hvalim. E, da mu moje pohvale ne bi naškodile pred nacionalističkim i fašističkim ološem koji ga okružuje i koji ga hvali, premda nisu čitali njegovu prozu, pošto je nemaju čime čitati! Novak je dio niza onih koji su stvarajući hrvatsku književnost stvarali i neko ljepše, plemenitije i kulturnije lice ovog naroda. Pristajanje sam svaki put sa žalom dočitao jer je malo onih koji su takvu knjigu u stanju napisati. Malo ih je na svijetu. Novak nema sljedbenika, njegova proza ne ostavlja utjecaja na druge pisce, jer je sva u talentu, predobra je da bi utjecala.“ (Yutarnji list)

Dakle, molimo “drugare” da se dogovore, da li je “sirota Novak” napisao nešto ili nije u posljednjih 30 godina. Stvari se kompliciraju kad se spomene da su Slobodanu Novaku izašla Sabrana djela u 8 knjiga (Matica hrvatska, 2009.-2011.), pri čemu je autor praktično sve tekstova dorađivao, a izašlo je i nekoliko novih knjiga, od kojih su najvažnije “Protimbe” (upravo verzija iz Sabranih djela, dakle 2010.!). “Protimbe” su najbolja knjiga hrvatske književnosti uopće i daleko nadilaze sve ukoričene biltene koje su napisala piskarala iz kruga yugoslavenskog književnog ološa. Da li nas iznenađuje što im se Novak obraća:  „Otkako i ja znam za sebe govorio sam hrvatski, pa i talijanski, da sam Hrvat i samo kao takav građanin sam svijeta... Oni pak sretnici neopterećeni prošlošću, koji ne znaju što su, ni tko su – NITKO SU!...“ (str. 88)

I nastavlja dalje:

„Dospio sam na Goli, srećom, tek nedavno – kao izletnik, na osunčanoj palubi, a ne u mraku štive... Ostali su goli zidovi radionica, upravnih i stražarskih zgrada i mučionica, i svugdje, pa i u ćelijama, deset centimetara debeo sag od svježih ovčijih brabonjaka. Nema vrata ni prozora, nema u upravnim zgradama sanitarnih i podnih pločica, počupanih parketa... Sve je to istrgnuto, popljačkano, razneseno, i ne znam čemu i gdje danas uopće može poslužiti... Kad malo razmislim, sve je to zapravo uvjerljiviji, i dramatičniji, i autentičniji spomenik od svih onih gigantskih cvjetova, stiliziranih pesnica, kozaračkih tornjeva, stećaka, zvijezda, sutjesaka, žara, monolita, poliranog mramora sa tisućama imena i vječnih plamenova... spomenik trostrukom zločinu: odgoju fanatika, mučenju tih istih fanatika-gojenaca i naknadnom, recentnom oskvrnuću ljudske patnje. Spomenik je to onim nesretnicima čije su se kosti mljele u drobilici za šoder, jer se nije imalo više gdje zakapati. To je spomenik jugoslavenskom komunizmu, još i sada slavljenom Josipu Brozu i njegovoj UDB-i. Jedini meni poznati spomenik krvnicima umjesto žrtvama!“ (str. 116-117) 

I to je uzrok mržnje Jergovića, Pavičića i inih koji su ispali iz šinjela druga Tita, Kardelja, Bakarića i... Budimira Lončara.

I zato, Janša je posve u pravu: mediji u Sloveniji i Hrvatskoj su u rukama starih komunista. I dok se to ne promijeni, morat ćemo čitati blesave tekstove, netalentiranih partijskih aktivista iz “našeg sokaka”. Osim ako korona virus ne ukine boljševičke tiskane bedastoće, pa istaknuti autori “levice” budu raspršeni, poput maslačka po internetu, u istom rangu s raznim infuencericama, iscjeliteljicama, tarot-majstoricama i kuharicama “ajmokaca i červiša”.

“Koliko sam iskopao, knjiga je dobila samo jednu recenziju - pohvalnu, s opreznim prešućivanjem ičeg kontroverznog. Napisao ju je u “Glasu Slavonije” sveučilišni profesor, bivši gradonačelnik Osijeka i diplomat Zlatko Kramarić.

Osim toga, koliko vidim - ništa. Radio silence. Zašto? Je li riječ o tome da je hrvatskim konzervativcima dodijalo čitati? Je li nacionalistička kulturna scena do te mjere atrofirala u stanje glupavosti da im muku predstavlja roman od 500 stranica sa sitnim knjiškim slogom? Što - Haler je trebala napisati - slikovnicu? Ili je možda problem što “Nadohvat” nije napisao Aralica? Nego - avaj - žena, i to k tomu jako, jako mlada žena?”

L.C.