Vlada je 2017. godine donijela odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a 28. veljače 2018. objavljeni su zaključci toga Vijeća. Zaključci su izazvali burne reakcije.

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić smatra da je Vijeće za suočavanje s prošlošću donijelo sramotan zaključak u vezi s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” koji je postao dopustiv u iznimnim situacijama što znači da će taj pozdrav biti vidljiv na samo nekoliko kilometara od Jasenovca.

Zlatko Hasanbegović iz stranke Neovisni za Hrvatsku za dokument, koji je donijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, naveo je da se radi o nepotrebnom, neupotrebljivom i pravno neobvezujućem dokumentu.To je predvidiv epilog jednogodišnjeg rada tzv. Vijeća za suočavanje s prošlošću. To je vrsta intelektualnog nedonoščeta koje je pretenciozno nazvano dokumentom dijaloga. Riječ je o nedovršenom materijalu i kompilaciji mišljenja koja ne obvezuje nikoga, pa ni članove Vijeća. Mi se trebamo suočiti s posljedicama jugoslavenske, komunističke vladavine’, rekao je Hasanbegović te je zaključio: “Kad bi netko sa strane pručavao ovaj dokument, mogao bi steći dojam da je isticanje tzv. totalitarnih simbola prvorazredni problem, a riječ je o marginalnim pojavama, o vrsti društvene patologije i ekscesima koje treba rješavati postojeći zakonski okvir”.

     Željko Tanjić rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta član Vijeća odbio je glasovati za donesene odluke Vijeća te je iznio svoje izdvojeno mišljenje. Tanjić smatra da bez sustavnog istraživanja i utvrđivanja činjenica o naravi i posljedicama i ustaškog i komunističkog režima, promicanje društvenog dijaloga na temelju utvrđenih činjenica, odnosno istine, nije moguće istinsko suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima. Rektor Tanjić ne slaže se s prijedlogom završnog dvodijelnog dokumenta Vijeća te mu ne može dati svoj glas. Naglasio je da se to posebno odnosi na razdoblje komunizma koje je i dalje neistraženo i čiji su nedemokratski i totalitarni korijeni i ishodi i dalje često prikrivani.

Ima još mnogo komentara, a očito je da je Vijeće stvorilo velike verbalne sukobe, a nije se prihvatilo analize posljedica totalitarnih režima što mu je u naslovo naznačeno kao glavni zafatak.

Slogan “Za dom spremni” protiv velikosrpske ideje

Objašnjavajući zaključke Vijeća njegov predsjednik akademik Z. Kusić istaknuo je da je korištenje slogana „Za dom spremni“ striktno vezano uz komemoracije i one pripadnike jedinica koje su stradale pod tim znakovima. Ta dozvola ne mijenja postavku da je taj slogan protuustavan.

Što se pak tiče petrokrake, Z. Kusić je kazao da ona u kontekstu antifašističke borbe nije sporna. Rekao je da svi znamo da su ti simboli bili dvoznačni, oni imaju i negativnu konotaciju u vezi kršenja ljudskih prava i masovnih zločina, ali imaju i pozitivnu konotaciju u antifašističkoj borbi, tako da je ovaj dio koji se odnosi na antifašističku borbu nesporan.

  Izjava akademika Kusića o izričaju „Za dom spremni“ je kontradiktorna jer ako se radi o suprotnosti s Ustavom, iznimke ne smiju postojati. No, rasprava o tom izričaju ni u kojem slučaju nije završena. On je uvijek je bio reakcija na velikosrpske programe i genocidna djelovanja. Slogan je prvi upotrebio Ante Pavelić 1932. godine u svezi s Velebitskim ustankom protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra. Dakle, slogan je bez ikakve sumnje antifašistički

    Slogan „Za dom spremni“ aktualiziran je u NDH čija se povijest znanstvenom revizijom čisti od laži komunističke i velikosrpske historiografije. Slijednici komunizma i velikosrbi tu potrebitu reviziju bez argumenata proglašavaju ustašizacijom. No, osim povijesne revizije otvaraju se stranice prešućene povijesti NDH. Rasvjetljava se potpuno zamraćena tema povijesti NDH glede velikosrpske genocidne agresije na hrvatsku državu, ma kakva ona bila. Ta je agresija utemeljena u velikosrpskim programima (Načertanije Ilije Garašanina iz 1844.,te genocidni programi Isterivaje Arnauta crnorukaša Vase Čubrilovića iz 1937. napisano za jugoslavensku vladu, i Homogena Srbija četnika Stevana Moljevića iz 1941. i dr.). Ovi su programi u drugome trajanju bili podržavani od SPC, države, Crne ruke, Srpskoga kulturnog kruga i drugih organizacija, a snažno su bili utemeljeni u mitološkoj svijesti (Kosovski mit, mit o preobraćenjima). Ovakvih programa Hrvati nisu imali. Stvaranje hrvatske države, ma kakva bila, valjalo je zustaviti i genocidnim djelovanjem etnički očistiti koridore prema moru radi stvaranja velike Srbije (S. Lozo, 2017.). Ta je djelovanja podržavala Nedićeva Srbija i vlada u Londonu, a SPC je preuzela propagandu tvrdnjom da je u NDH u prva dva mjeseca ubijeno  100.000 Srba (Valerijanov memorandum). Do rujna broj je povećan na 350.000. Agresija na NDH i primarnost srpskoga zločina demantira priču o pobuni ugroženoga golorukog srpskog naroda.

   Treći put slogan „Za dom spremni“ ponovno se pojavio u vrijeme velikosrpske agresije krajem dvadesetoga stoljeća, a danas se i poklik iz tog vremena obilježava kao ustaški simbol.

Dakle, u početku, prije nego što su ustaše sklopile savez s fašistima i nacistima i stvorili NDH, taj poklič bio je domoljuban i nije imao nikakve veze s fašizmom i nacizmom. Tek u NDH, kada je pretvoren u pozdrav “Za poglavnika i dom spremni”, kada su ustaše ušle u savez s nacistima i fašistima i provodili rasne zakone i činili zločine taj poklič je kompromitiran i dobio je negativnu konotaciju.

Prema Blanki Matković slogan „Za dom spremni“ je nacionalna vrijednost. Iz ove tvrdnje moža se zaključiti da slogan valja prema klasifikaiji Matice hrvatske i Domagojeve zajednice (2005.), uključiti u kategoriju geopolitičkih hrvatskih nacionalnih vrijednosti i to u klasi narodnoga iskustva borbe za suverenu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Nije važan autor ove univerzalne poruke koja povezuje sve one koji su ginuli za slobodu svoga naroda. Nema naroda u svijetu koji ne poštuje svoj dom i spremnost da se umre za domovinu.

Za ocjenu slogana “Za dom spremni važan je kontekst velikosrpske agresije u kojemu je nastao i protiv koje je bio usmjeren u XX. stoljeću u tri navrata i to u Kraljevini Jugoslaviji 1932., zatim u agresiji na NDH 1941. i krajem XX. stoljeća s ponavljajućim genocidnim programima i realizacijama. Rasprava o slogan ni u kojem slučaju nije završena.

Jugoslavenski antifašizam bio je boljševička revolucija s pogubnim posljedicama

   Kada akademik Z. Kusić u izjavi tvrdi da je antifašistička borba neosporna zaboravlja (ili ne zna) da je ratni antifašizam do 1945. bio samo maska za revolucionarno uvođenje komunizma staljinističkoga boljševičkog tipa. Prema Dušanu Bilandžiću (1999), uglednomu komunističkom funkcionaru i povjesničaru, Narodnooslobodilačka borba od početka je bila, premda prikrivena, boljševička revolucija, koja je poput drugih takvih revolucija realizirana odozgo. U toj se borbi stvarala komunistička varijanta jugoslavenskog pitanja, a bez svjetskoga rata njezina bi realizacija bila nemoguća. U ratnim uvjetima, slijedeći direktive Kominterne i konačno primajući obilnu pomoć od saveznika te koristeći se dogovorima velikih na međunarodnim konferencijama, komunistima se otvorio put prema preuzimanju vlasti. Bilandžić objašnjava da su tijekom rata komunisti prikrivali konačne ciljeve iz taktičkih razloga bojeći se negativne reakcije zapadnih saveznika i mogućeg straha naroda od komunizma. Prikrivanje konačnih ciljeva NOB-a iz taktičkih razloga u smislu dogovaranja sa zapadnim saveznicima bilo je dirigirano i iz Sovjetskog Saveza, o čemu svjedoči brzojav koji je Tito dobio iz Moskve 10. ožujka 1942. U telegramu se traži da se iz Proglasa Vrhovnog štaba partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije izbaci isticanje Komunističke partije u organiziranju ustanka. Telegram spominje Vladimir Dedijer (1988).

Uključivanje predstavnika nekih predratnih političkih stranaka tijekom rata u nova politička tijela bila je samo prijevara koja je komunistima davala tobožnji legitimitet za revolucionarno preuzimanje vlasti. Kako navodi Jerca Vodušek Starič (2006.), u NOB-u se počelo oblikovati sudstvo koje je prihvatilo elemente sovjetskoga prava (smrtna kazna, konfiskacija imovine, protjerivanje, prisilni rad). Potkraj 1944. u vrijeme oslobođenja Beograda, postojali su temelji novoga pravnog poretka, provedena je centralizacija i formiran novi politički sustav. Komunisti su, slijedeći Lenjinove krvave obračune s neprijateljima, počeli okrutno braniti „tekovine“ revolucije pripremajući sebi dolazak na vlast. Obračun s „klasnim“ neprijateljem započeo je već na početku NOB-a. Dedijer (1981.) iznosi zanimljivu tezu o tome da je na retorziju (lat. protumjera) u redovima komunista utjecala misao o dvjema fazama revolucije razrađena uIstorijiSKP(b). Naime, poslije prve buržoasko-demokratske faze revolucije, u drugoj fazi, proleterskoj, valjalo je likvidirati građanske elemente iz prve faze. Komunističko vodstvo potkraj 1941. odlučilo je započeti drugu fazu revolucije, pri čemu su likvidirani potencijalni protivnici. Neopravdano je mišljenje da je obračun s neprijateljima započeo tek po završetku rata. Dokumenti potvrđuju da su se zločini događali prije 1945. Između mnogih dokaza navodimo dva.

U pismu OZNA-e (osnovana 13. svibnja 1944.) za zagrebačku oblast upućeno Oblasnom komitetu KPH i komesaru X. korpusa, „zagrebačkog“ od 29. rujna 1944. piše: „Vojni sud komande Bjelovarskog područja pokazao se skoro oportunistički čak toliko daleko, da to ide na štetu naše borbe. U posljednji mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva, da su optuženi zaslužili smrt.“

O razlozima likvidacije domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji ovako izvješćuju pripadnici OZNA-e VI. korpusa NOV-a i PO-a Jugoslavije za razdoblje od 15. rujna 1944. do 1. siječnja 1945: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.“

Izvješće jasno tumači smisao masovnih likvidacija za vrijeme rata, ali i poslije rata (Bleiburg, Križni put i dr.) „onih koji će sutra biti protiv nas“. Zločini nad fratrima u Širokom Brijegu i nad uglednim dubrovačkim građanima na Daksi počinjeni su 1944, dakle prije završetka rata. Primjera ima i previše.

Titovu ulogu i ciljeve shvatili su intelektualci u NDH. NovinariSpremnostiisticali su Titov staljinizam i upozoravali da je cilj komunista revolucionarno osvajanje vlasti svim sredstvima i načinima. Tito je prema tim novinarima oruđe Kominterne, a KPJ je na liniji ciljeva velikosrpskog ekspanzionizma. Danas je jasno da je analiza novinaraSpremnosti bila utemeljena. To su u potpunosti potvrdili povijesni izvori i poslijeratni razvoj.

Navedenim činjenicama valja dodati podatak koji je vrlo nezgodan za branitelje Tita kao antifašista. Naime, jugoslavenski su komunisti poštivali njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju potpisan 23. kolovoza 1939. Tito i komunisti od potpisivanja pakta do napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. bili su, jednostavno rečeno, pronacisti.

Rijetki se danas pitaju kakva je bila Titova uloga u za Hrvatsku nepovoljnim procesima nakon 1918. Pod Titovim vodstvom pojačano je koloniziranje hrvatskoga nacionalnog bića iz Beograda i nastavljeno odvajanje Hrvatske od Zapada. Titov totalitarizam ukinuo je hrvatsku samostalnost i nastavio s rušenjem hrvatske europske pravne tradicije. Taj je totalitarizam demografski opustošio Hrvatsku, a 1945. počinio je aristocid ubijajući hrvatske intelektualce, posebno svećenike. Titov komunistički totalitarizam dotukao je hrvatsku inteligenciju 1971. zatvaranjem i otpuštanjem s posla. Tito je pripojio Istru Hrvatskoj ( uloga svećenstva se zanemaruje), ali joj je oduzeo Boku kotorsku i istočni Srijem (što se prešućuje). Komunisti su pod Titovim vodstvom ostvarili svoju ideološku i gospodarsku nadmoć, što danas obilato koriste postkomunisti prerušeni u liberale na svim društvenim područjima (privatizacija, klijentelizam i dr.) pa je obrana antifašizma (bolje reći Titova boljševizma) posve logična. Niska je Titovih „zasluga“ bogata. Dakako, u ovakvim analizama ne smije se prešutjeti ono pozitivno što se događalo nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poput razvoja industrije, opismenjavanja, kulturnih dostignuća (ali podobnih) i dr. 

Slijednici Komunističke partije uporno nastoje prikriti  totalitarni karakter komunističkoga antifašizma koji je bio tragičan za Hrvatsku a njegove su negativne posljedice danas potpuno razvidne. Usto, postkomunisti, što nije slučajno, prešućuju europske deklaracije o osudi svih totalitarizama pa i komunističkog. Komunisti koji su navukli liberalne krabulje izbjegavši lustraciju i muguću zabranu njihove Partije (kao u Bugarskoj) još uvijek održavaju boljševički način vladanja. Oni javno kliču Titu i Partiji i nose petokraku bez straha da će za to biti kažnjeni. Isticanja nacifašističkih simbola i pozdrav „Za dom spremni“ kažnjivi su u Hrvatskoj. Zapravo u postkomunista nema neke posebne ideologije niti vizije budućnosti.

Zaključak

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima nije se bavilo posljedicama a trebalo je jer je to izričito naglašeno u njegovu nazivu. U završnom dokumentu nema pojma lustracija! Svjesno ili nesvjesno Vijeće se konačno bavilo spašavnjem komunizma i ratnoga antifašizma koji je zapravo bio boljševička revulucija. Ta je revolucija iznjedrila jugoslavenski komunizam s katastrofalnim posljedicama koje su danas vidljive. Vijeće nije ništa riješilo, a razbuktalo je nove sukobe i “verbalni građanski rat” (Ž. Tanjić)..

 

Ivo Rendić – Miočević

Share
0