Nema tko se nije izjasnio: Katolička crkva, Institut Ivo Pilar, Matica Hrvatska, HAZU, Društvo hrvatskih književnika, razni znanstvenici, pedagozi, učitelji, nastavnici i prosvjetari; svi su izričito protiv kurikularne obrazovne reforme, odnosno za njezino ukidanje.

Potrebno je nadodati da nitko od spomenutih nije za “drž’-nedaj” eksperimet, već za 90% izmjenu kurikula, odnosno, jednostavnije i jeftinije – odbacivanje te novošuvarovštine. Nije li to dovoljno? Trebaju li se udruge obrtnika, poduzetnika i poslodavaca oglasiti? Čeka li se mišljenje umirovljenika, liječnika i sudaca?

Već je svima osim ministru Šustaru jasno da nema posla s hrvatskim nacionalnim kurikulom, već jugoslavenskim kukuriku-lom. Potrebno je samo donijeti odluku. Samo? Unatoč mnijenju da je politika nešto složeno i ovisi o mnogo čimbenika, ministar za svoj rad odgovara predsjedniku vlade i Saboru. Podredno tomu, politički odgovara svojoj stranci, a to je demokršćanski HDZ, koji je protiv tog sakaćenja odveć klonulog i nesređenog školstva. Možda se ministar izgubio u vremenu i prostoru pa i dalje smatra da je član Hrvatskih laburista?

Za provođenje obrazovne reforme su se izjasnili GONG, “Nekulturnjaci” i Partija, predvođeni “besnim kerovima” Stazićem i Jovanovićem, dakle nepismeni i polupismeni protuhrvatski i pročetnički opredjeljeni kmeri, ali na njihov se lavež ne treba obazirati; još samo nedostaje Documenta, Centar za mirovne studije i B.a.B.e. kako bi protuhrvatski krug bio potpun.

Politička je situacija nestabilna i nezna se koliko će ova vlada potrajati. Iako još dosta toga treba napraviti, ipak se vide određeni pomaci nabolje: smjena “gizele” Rakić i primatelja štafete Radmana, prestanak financiranja četničko-pederskih organizacija i asocijacija, povratak sponzorstva Sabora nad Bleiburgom, skorašnja promjena imena u Hrvatski državni sabor te smjena Milanovićevog špijuna Dragana Lozančića, a najvažnije – maknulo se partijske četnike i četnikinje s vlasti.

Lijepo bi bilo kad bi se ovim dobrim pomacima (što ne znači da nema loših) dodalo i zaustavljanje obrazovne reforme. Hrvatski bi se ministri morali voditi činjenicom da možda nemaju na raspolaganju četiri godine, nego samo četiri mjeseca. Pod tim uvjetima, svatko bi trebao učiniti što više dobroga ukoliko zaista jest domoljub.

Ideološki tvorac i “mastermind” obrazovne reforme je Boris Jokić – za divno čudo – Srbin školovan u Engleskoj (!). To je čovjek koji je do te mjere samouvjeren u sebe i svoje beogradsko poslanje da se uopće nije zamarao brijanjem kao njegova braća po Draži: Pupovac, Jovanović, Stazić, Grčić, Ostojić i dalje redom. Taj je čovjek dobio Karamarkovu potporu na Šustarov prijedlog jer je Karamarko vjerovao Šustaru – da će reforma biti ukinuta i odbačena – a ne sprovedena.

“Tempus fugit” odnosno “vrijeme bježi”. Nema vremena za razgovore, pregovore, razna probavanja i pokuse. Većinski se dio hrvatskog naroda, hrvatske javnosti i hrvatskih intelektualaca izjasnio protiv obrazovne reforme. Nema se što čekati ni probavati. Vlada nije stabilna, stoga, ako je Šustarova taktika bila cijelo vrijeme uvjeravati drugu stranu, odnosno četnike koji su stvarali tu nakupinu novošuvarovštine, da će se reforma provesti (kako bi izbjegao hajku koju je doživio njegov kolega Hasanbegović) pa onda u zadnji čas to strpati pod tepih, neka od te taktike odustane jer sutra možda ne bude Vlade, pa sukladno tome ni – ministra.

Može ministar Šustar činiti čuda u svome ministarstvu; pa i da poteknu med i mlijeko, kad bi se okružio ne samo Janicom Kostelić, već i Zvone Bobanom, Ivanom Balićem, Goranom Ivaniševićem, kad bi uskrisio Teslu, Boškovića i Mohorovičića te ih postavio za pomoćnike – ako ne zaustavi obrazovnu reformu, što god učinio, ma koliko to dobro i plemenito bilo – ostat će zapamćen kao osoba koja je nastavila ono što su "manjinci" Željko Jovanović i Predrag Jokić započeli.

 

Josip Gajski

Share
0