SDPartija je na raskrižiju i svi je puteljci jednako vode u sumrak neizvjesnosti, ako ne i u sam nestanak Partije kakvu smo nažalost poznavali. To i ne bi bilo tako loše kad bi iz tog pepela izrasla nova, poviješću poučena, reformirana lijeva građanska stranka.

Međutim to ne ide iznutra, iz tog partijskog pepela mogu izmigoljiti samo partijski mutanti uvjereni u svoje povijesno poslanje. Ne postoji reformirani komunizam ili reformirani nacifašizam; postoji kozmetika koja za jedno vrijeme pokriva nakaznost nasilnih ideologija, njenih izvršitelja, postoje spretni visažisti, ali na koncu svi shvate da je riječ o prevarantima. Može li se uopće – fašistička, naciona-socijalistička ili komunistička – Partija reformirati više nije ni retoričko niti praktično pitanje, jer riječ je o metarmofozi, a to su ipak mračni poslovi nedohvatni samoprozvanim reformatorima SDPartije, čak i kad se okrenu crkvi.

Zlatko Komadina kao protuteža „neoliberalnom boljševizmu“ Zorana Milanovića nudi stari (i nimalo uspješan) sovjetski model. On upravo tako i želi izgledati – poboljšani model sivog i bezličnog aparatčika blazirane zaprepaštenosti – i to bi funkcioniralo kad bi SDPartija ponovno upravljala diktaturom proletarijatra, a Berlinski zid se ponovno podignuo na svojim povijesnim temeljima i hladnoratovskoj razdiobi: „ili mi ili oni“. Tada bi Zlatka Komadinu članstvo moglo prepoznati kao Brežnjeva poslije Brežnjeva, ovako može odmah produžiti za muzej voštanih ideologa, pretpostavljam da barem jedan takav u Moskvi postoji i da je dobro posjećen. Njegov refren o decentralizaciji partije i „demokraciji na svim razinama“, Hrvatska se naslušala za vrijeme diktature SKH/SKJ i to su samo izlizane fraze u koje ponajmanje vjeruje onaj tko ih izgovara. Za prigodu kandidature za predsjednika SDPartije Streljnikov Komadina prisjetio se starih partijskih floskula ili je nedavno gledao film „Dr. Živago“, pa mu se činilo zgodno s Pasternakom započeti kampanju. Zlatko Komadina redovito pobjeđuje u crvenoj Rijeci, istina, ali isto tako ne smije se zaboraviti njegova epizoda kad je s položaja ministra Pomorstva i prometa isti tjedan pobjegao na bolovanje i mjesec se dana sakrivao u lovranskoj bolnici za ortopadiju.

SDPartija može pružiti novu priliku i Zoranu Milanoviću, ali ne mora. On provjereno nije boljševik, dakle mogući reformator, ali nije ni nekakav eksponent neoliberalizma, nego sustavni gubitnik svih izbora od europskih, predsjedničkih do parlamentarnih. On je ustvari Ništa s nemilom dijagnozom teške psihoze; lažni tučaroš i osoba koja je od lokalnih nasilnika kupila najviše cigli, mlakonja i tatin sin; histeričan harlekin i kvartovsko spadalo na putu za modni salon u kome se košulje kopčaju s leđa. Dakle i Milanović je opcija koliko god predstavljao opću opasnost za Partiju, jer treće opcije zapravo nema. Ostala „razvikana“ imena partijskih stjegonoša ušutila su se kao drek u travi i vrebaju, čekaju svoju prigodu da se netko od spomenutih pretendenata na mjesto generalnog sekretara SDP-a poklizne na koru od (hrvatske) banane na kojoj je Milanović temeljio gospodarski rast.

No da, postojao je jedan izgledni kandidat, himera više nego kompromis između starog sovjetskog iskova i novog europskog dizajna – Tonino Picula. Na prvi pogled sve štima: stara provjerena sovjetska receptura partijca oplemenjena međunarodnim iskustvom ministra Vanjskih poslova (u Račanovoj vladi), pa trenutni europski parlamentarac s dobrim vezama u Briselu... zvuči dobro. Međutim provjerena lijenčina i demagog odlučio se za izvjesnost europskog parlamentarca s dobrom eurskom plaćom. Krv za Partiju, ali i eure!

Već samo ime Tonino govori o nečem sitnom i malenom, a Tonino je prihvatljivo kad se radi o djetetu, no kad Tonino ostane u zreloj dobi i starosti to je atiketa koja indicira osobine neprimjerene za vođu bilo čega, a Partija baš treba vođu. Partije uvijek treba vođu, führera, duchea, Velikog i Dragog vođu. Zapravo je kod Tonina riječ o oklijevalu ograničenih sposobnosti i marksistu opće prakse, tzv. angažiranom intelektualistu, prototipu organizacionog sekretara u kakvoj srednjevelikoj općini, dakle naš Tonino – dobro bi ga odglumio Rade Šeširđija.

I tu prestaje izlistavanje kandidata, ali ne i urotnika, jer nema smisla prejudicirati tko je od pritajenih i ambicioznih još mogao istrčati na teren. Ima tu još nešto mrzitelja koje je Zoran Milanović zadužio osvetom i oni neće odustati, što ne znači da će izgorjeti u izbornoj utrci za svoga Komadinu, ali će s veseljem mrtvom vuku mjeriti rep.

Nakon kastrofalnih rezultata u svom mandatu, nakon što je SDPartija u svojoj (ne samo političkoj) oholosti poželjela doslovno poništiti svog političkog rivala namještajući mu političke sudske procese, sada Partija trči svoj posljednji sramotni krug. Previše je ta podjela unutar Partije fifty:fifty da bi SDPartija ostala u jednom komadu. Za SKH trebale su 90-te godine biti reformne, to je bilo pogodno vrijeme istinskih zaokreta pa makar ostalo sto spremnih na promjene, ali boljševički um nije mogao shvatiti što se doista zbiva.

Sada je za SDPartiju jednostavno prekasno za nacionalno osvještavanje, državotvornost i usvajanje europskih demokratskih vrijednosti, jer to bi značilo odreći se jugofilije, tzv. regijona, osloboditi sovjetskog/kominternskog uma, priznati pokolje u Bleiburgu, Sloveniji, zločine Križnoga puta i poraća, posramiti se konfiskacija, nacionalizacija, agrarnih reformi i da se ne nabraja. Ispričati se Crkvi i svim njenim vjernicima. Može li to „reformirana“ Partija?

 

L. C.