Milanovićevim pokušajem ustoličenja Roberta Podolnjaka za predsjednika Sabora počeo je SDPartijski puzeći državni udar u Republici Hrvatskoj. Lista njegovih pomagača nije velika; drugovi su zatečeni, ima ustrašenih, a najviše pritajenih.

Ipak im je jasno da je riječ o nečem nesvakidašnjem, čak i za zemlju koja je prošla srpsku agresiju i ratne strahote – o veleizdaji. U toj uroti Zoran Milanović je u Robertu Podolnjaku imao svog tihog pomagača: boležljivu ali ambicioznu osobu donekle svjesnu svojih postupaka i posljedica. U trenutku razotkrivanja Robert Podolnjak se ipak prestrašio, znao je što se može dogoditi ako javno pristane uz Milanovićev prevrat, nešto malo zna o pravu, a u svom političkom cv-u protutnjao je kroz pet stranaka. Njegova ustrašenost i oklijevanje spasila je Hrvatsku od nelegalnog i nelegitimnog preuzimanja Hrvatskog sabora, od boljševičkog puča.

U tijeku je i obimna izdaja ove i ovakve hrvatsko-srpske Vlade prema NATO-u i hajdučka pljačka državne imovine preko DUUDI-a. Operaciju su zamislili prokušani partijski seniori Budimir Lončar i Stjepan Mesić, Ivo Josipović je samo strpljivi kibicer; akciju operativno vodi Zoran Milanović. Riječ je o tome da ministar obrane bez znanja i odobrenja NATO-a prodaje ruskim tajkunima i osobama povezane s ruskim službama strateške vojne objekte na jadranskoj obali. Neodgovorno i nimalo bezazleno; takav je čin proturječan s potpisanim ugovorima NATO-a i RH, te u suprotnosti s vojno-političkim trendom na Jadranu, tj. pristupanjem Crne Gore u NATO. Ulaskom Crne Gore u NATO, otklanja se bilo kakva ruska (vojna) nazočnost na jadranskoj obali. To su vrlo ozbiljne stvari. Još ostaje samo problem Račanovog piranskog „dimnjaka“ , tj. slovenskog izlaza na otvoreno more koji Slovenija želi ustupiti Rusima. To je narav i bit prošlog tjedna potpisanog srpsko-slovenskog vojnog sporazuma. Zar Milanović, njegovi mentori i poslušnik Kotromanović doista misle da to prolazi, njihovo „nesvrstano“ dogovaranje o prepuštanju jadranske obale Rusima, zar su ih masne akontacije toliko zanjihale da ne vide što rade?

Mladen Pejnović, „od plemenitih Pejnovića“, zamračio je 16 milijardi vrijednu državnu imovinu da bi ista u međurazdoblju izbora i preuzimanju vlasti prešla u ruke odabranih crvenih tajkuna, zlatnoj komunističkoj mladeži, sve odreda „uglednim“ članovima YUTA-e. Tako bi materijalna pozicija komunističke bužroazije dodatno ojačala i, uz vlasništvo nad najvrijednijim hrvatskim nekretninama, bilo bi im lakše kontrolirati vlast koja bi pogodovala njihovom tako stečenom kapitalu.

Zanimljiv je i način na koji je Zoran Milanović skrio Mladena Pejnovića od SOA-e i njezinog ravnatelja Dragana Lozančića. Izmjenama Zakona o sigurnosnoj provjeri i Zakona o tajnosti podataka, u srpnju 2012., SDP-ova saborska većina je i unatoč protivljenju oporbenog HDZ-a s popisa osoba za obveznu sigurnosnu provjeru skinula zamjenike i pomoćnike ministara te predstojnike državnih agencija kojima će tajne službe prekopavati po životima samo zato što su preuzeli funkciju u izvršnoj vlasti. Tako je s popisa sigurnosno zanimljivih osoba uklonjen i Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), čovjek čiji angažman u Rusiji i Ukrajini u razdoblju od 1991. do 2007. nitko nije detaljno provjerio, te kojem je nakon te epizode, bez ikakvog javnog natječaja, povjereno upravljanje državnom imovinom vrijednom 31,4 milijarde eura.

Indikativno je također koliko MORH na čelu Antom Kotromanovićem participira u pogubno opasnim skandalima. Upravo je u tijeku suđenje (iza zatvorenih vrata) nevjerojatnom događaju u vojno-obavještajnoj zajednici. Takav slučaj nije zabilježen u novijoj povijesti uljuđenih država. Naime u razdoblju 2009. – 2012. dogodila se nezapamćena krađa u samom vrhu VSOA kad su njen ravnatelj, general Darko Grdić i njegov zamjenik, brigadni general Ognjen Preost, najtrofeniji alkar, i još trojica iz vrha Službe (Zdeslav Ivanković, tajnik kabineta ravnatelja VSOA, Denis Lukinić i Milan Koljanić) pronevjerili 800 000 eura. To je bio novac namjenjen operativnim poslovima koji se plaćaju gotovinom: doušnicima i operativni troškovi bez računa. „Dečki“ su doslovno pronevjerili kasu na način da su lažnim izvještajima, isplatama, izmišljenim doušnicima i putnim troškovima iz kase isisali milijune kuna?! Ne treba posebno naglasiti da su i Darko Grdić i Ognjen Preost bili ljudi najvećeg povjerenja predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, osobe čvrsto ušančene u alkarski i svaki drugi sinjski lobi. Oni za razliku od Mire Lace (prijevoz bolesne službenim autom) prošli bez pritvora i kaucije.

U vrlo delikatnim i opasnim okolnostima Mirko Rašković je cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku radio u srcu neprijateljskog centra, sve za svoju domovinu Hrvatsku. Radio teren u tzv SAO Krajini, kontaktirao i radio s njihovim funkcionarima, imao informacije, znao potankosti i na taj način spasio stotine hrvatskih života. Imperativno je da se podaci o njegovom „ratnom putu“, djelovanju i poslovima kojima se bavio drže u tajnosti ne samo zbog njegove sigurnosti, nego i sigurnosti njegove obitelji da se ne spominju njegovi prijatelji i znanci koji sada dolaze pod povećalo javnosti i zaostalih četnika, a njih ima dovoljno i previše – cijela Srbija, na primjer.

Upravo je otvorena sezona četničkog lova na Mirka Raškovića! Sada „Telagram“, Ninoslava Pavića i Mladena Plešea, "nabada" Raškovićevu kožu na šiljak ne bi li povećao tiražu i doveo Raškovićev život u neposrednu opasnost. Ipak to nije najgori i najodvratniji dio izdaje, jer nečasnost hrvatskih novinara je čuvena; međutim podatke je „Telegram“ dobio od MUP-a, Mirovinskog ili MORH-a?! Za ne vjerovati! Institucije hrvatske Države  počinile su kazneno djelo; Mirko Rašković i njegovo djelovanje u Domovinskom ratu spada pod vojnu tajnu. Oni koji su zakleto trebali Raškovića čuvati, prokazali su ga za potrebe dnevne politike i po naređenju  milanovićevih ministara! Edward Joseph Snowden je nesumnjivo izdajnik, ali nije izdao ni jednog obavještajca, ni iz domovine ni iz svijeta.

Pitanje je koliko takvih slučajeva Milanovićevi ministri namjerava prokazati i koliko je života još ugroženo, postavljeno kao plijen hrvatskim neprijateljima i medijima, koliko se njih znoje kojima je zakonom zajamčeno da je njihova ratna aktivnost pokrivena profesionalnim i zakonskim odredbama vojne i državne tajne.

Do sada smo znali da sinjski alkari imaju svoje momke, one što im punte broje i govore kad su pogodili u sridu. Poštovali smo tradiciju, alkarske su supruge još kao djevojke pristajale da ih neprestano prati momkova sjena, izrodila su se djeca pa koga briga, ali sinjski vitezovi lopovi i izdajnici na čelu sa Zoranom Milanovićem?! Možda su Sinjani pod mletačkim zapovjedništvom doista pobijedili Turke, ali su im Turci ostavili u nasljeđe bizantizam koji se nije tek tako uvukao pod kožu, nego zna se kako.

 

L. C.