Ipak je najprimjerenije vratiti se u kasno ljeto 1996. i predočiti veliki Harley Davidson s dva muškarca u „najboljim godinama“ kako jure prema Sloveniji.

Međutim rutinska kontrola slovenske granične policije na Sočergi pokazala je da granicu želi preći osoba pod međunarodnom tjeralicom, B. O.  – moćna figura krim-miljea Njemačke i kad se zbog tjeralice situacija na graničnom prijelazu počela komplicirati, suvozač motora teatralno je izvadio iskaznicu sa značkom i piskutavim glasom slavonske snaše predstavio se. Nakon provjere i nekoliko intervencija razigrani momci koji su napuštali  vazelinsko Nanbudo naselje  i „gimnasticiranje“ u Istri i zaželjeli se malo „gluvarenja“ po Sloveniji su pušteni.

Toliko o uvodu; riječ je o kosovarskoj braći Osmani, rođenim u Đakovici, a motoristička epizoda na hrvatsko-slovenskoj granici sada nije važna, nego je riječ o upletenosti klana Osmani u neke događaje u bližoj hrvatskoj prošlosti, kao i njihovim tekućim poslovima i kontaktima s hrvatskim javnim osobama, naime političarima. Hrvatska je premala za velike tajne, gotovo je svatko svakome susjed, rod ili neprijatelj.

Braća Osmani: Qazim Osmani (zvani Felix), Burim, Bashkim i Bekim, počeli su stizati su u Hamburg koncem 70-ih godina prošlog stoljeća; mlađa braća slijedila su stariju i svoj su „poslovni“ uspon i put do vrha započeli u ozlogašenoj četvrti St. Pauli, gdje su povezavši se s kineskim trijadama u borbi za vlast brutalnom silom pobjedili starosjedioce hamburškog krim-miljea: „GmbH“ i „Nutele“. Tako su navodno došli do „šleperskih“ količina droge i redovite opskrbe. Sljedila je uobičajna kamuflažna djelatnost tipična za hamburšku četvrt poroka i kriminala: reket, kamatarenje, droga, prostitucija, a sve pod krinkom gastronomije, ugostiteljskog poslovanja, i disko klubova (najveći disco-club „Pupasch“ bio je u njihovu vlasništvu), a onda su novac legalizirali u građevinarstvu izgradnjom stanova, kupovanjem nekretnina, otvaranjem lokala po Hamburgu, čak i u Palma de Mallorci te kroz sport otvaranjem nogometne menađerske agencije „Sportline“. Koliko to ima veze sa sportom i nogometom upravo pokazuju neprestane afere u FIFA-i.

Nakon što su proigrali bankara Karstena Hajtmana te svog partnera i predsjednika nadzornog odbora iste banke, poznatog hamburškog odvjetnika i uglednog člana SPD-a, Hauka Hillmera, braća Burim i Bashkim Osmani 2008. godine osuđena su u Njemačkoj na pet godina i jedanaest mjeseci i tri godine i devet mjeseci zatvora. Opužnica ih je teretila za djelo teške prijevare, to jest da su „Launburger Volksbank“ prevarili za 30 milijuna eura dobivajući milijunske kredite za vrlo rizične poslove u Njemačkoj, Makedoniji i Hrvatskoj. Aktivnostima braće Osmani bavila se i njemačka tajna služba BND i u svom izvještaju AN 55Ö-0049/03 VS-Vertr, iz 2003. godine detaljno obradila svoja saznanja o poslovno-kriminalnim aktivnostima ove braće. Tu je u radar BND-u ušao i Stjepan Mesić, tadašnji Predsjednik RH, kao i njegova bliskost s braćom Osmani.

Braća Osmani u Hrvatskoj su najprije „napali“ Istru; počelo je s porečkim gradskim hotelom „Rivijera“ 2002. godine. Najprije je hotel kupio prije spomenuti Hauke Hillmer, inače česti „nakupac“ istarskih hotela, a kad je Nijemac pao u poteškoće kao vlasnik fiktivno se pojavljuje Idriz Ferati iz Poreča, tj. njegova tvrtka „Sinje more“, u stvarnosti Bashkim Osmani. Posao su potom braća širila prema Makedoniji, kad su u Skopju na obali Vardara, uz sam Gradski stadion, izgradili tzv. Kineski zid, monstruozni stambeno prodajni kompleks od 250 apartmana i 70 lokala. Zbog nejasne i korupcijom dobivene dokumentacije sve se pretvorilo u aferu i skandal.

U Crnoj Gori braća Osmani povezana su lokalnim „biznismenom“, kosovarom Naserom Keljmendijem, inače Sarajlijom, kojeg prvosuđe i policija terete za niz ubojstava i pokušaja ubojstva, za iznuđivanje, šverc drogom i mnoge druge nezakonite aktivnosti. Naser Keljmendi iz svog hotela „Casa grande“ u Ulcinju kontrolira crnogorsko podzemlje i polujavni život Crne Gore. Nema u Crnoj Gori velike svečanosti ili značajne svadbe bez Naserovog zakrilništva. Važni uzvanici, ljudi od javnog ugleda, dovoze se MUP-ovim helikopterima, a na jednoj je svadbi Severina prebačena MUP-ovim helikopterom; ministri hodočaste prignuti u koljenima i sa smiješkom na licu, a da gostima ne uzmanjka bilo čega brinu se braća Osmani. Keljmendi je trenuto u istražnom zatvoru u Prištini, gdje ga se tereti za šverc i prodaju stotine kilograma droge i desetke naručenih ubojstava.

Ne smije se zaboraviti činjenica da je Qazim Osmani „nogama otvarao vrata“ kod bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, bilo mu je dozvoljenjo, a i morao je zbog ruku zauzetih poklonima. Tako je smio i mogao zbog osobnih odnosa koje je imao s Mesićem ali i „nanbudo veza“ braće Osmani s Antom Nobilom, odvjetnikom i velikim prijateljem Stjepana Mesića, Boljkovca, Perkovića, starih i novih partijskih struktura. I potom dalje ljubav ide prema „nanbudo“ Nobilovom prijatelju Srbinu Milanu (Mići) Cariću, članu ozloglašenog frankfurtskog klana koji se u jednom trenutku sklonio u Zagreb, i postao partner "đavoljeg odvjetnika" Anta Nobila u kupovini „Nade Dimić“, s kojim u vlasništvu dijeli i privatni zrakoplov.

Sve je to aktualna sadašnjost i ne do kraja raspetljana prošlost koja mora prije ili kasnije doći na red, međutim ovdje je važna poveznica klana Osmani s familijom Jakupi, njihovim službenim zastupnicima za Istru. To je kosovarska obitelji koja je s klanom Osmani povezana rodbinski i ortaštvom preko nekoliko zajedničkih tvrtki u Češkoj i Beču („Victoria Immobilien) te lokalnih poslova po istarskoj obali.

Anton i Aferdita Jakupi vlasnici su tvrtke „Victoria Delfin“ d.o.o. osnovane 2010 u Puli. Ništa neobično da gorostas među pravnicima, Peđa Grbin, nije bio prokurist tvrtke „Victoria Delfin“ u razdoblju od 2010. do 2014. Međutim nije zbog toga taj SDP-ov pravni ekspert za ustavna pitanja samo u raskoraku s moralom i zakonom, jer kao član Povjerenstva za spriječavanje sukoba interesa nije nikad prijavio svoju „faturetu“ prokurista, nego zna s kim je tikve sadio i kome je cijelo vrijeme zakrilnik. Nije riječ o prokuratorstvu nekog privatnog dječijeg vrtića, nego u kriminalnim klanovima, postao je prokutator organiziranom kriminalu, njihov politički zaštitnik. Zato mu pomažu u političkom usponu i pripremaju za ministra pravosuđa, da bi sve jednog dana bilo posve pokriveno. Kole Jakupi odslužio je zatvorsku kaznu zbog naručenog ubojstva 2006. godine. I to u pulskom zatvoru, najbliže adrese stanovanja, to su mu omogućili otac i sin Grbin.

Peđa Grbin je kao prokurator zločinačke organizacije uvukao u „posao“ Krešimira Milanovića i njegovih petnaestak fantomskih tvrtki i u tom poslu dodijelio mu „posao s lipicanerima“, naime pranje novaca. Lipicanci se oždrijebe crni i tek nakon par godina odrastanjem posvjetle i pobijele. I svi žele upravo bijele lipicanere, što bijeliji to ljepši. Trgovina zlatom je jedna vrst lipicanerske konjušnice. Za „lipicance“ i konjušare u zemljama bivše države se zainteresirala američka DEA i talijansko ministarstvo financija.

Očito da samo mali dio u Hrvatskoj još njeguje nekadašnje bratsvo i jedinstvo, uglavnom ološ i kriminalci, kad je kriminal u pitanju? I onda može Srbin Peđa pravnik s Kosovarom burek.tehničarom, Osmani Šiptar s Mićom Carićem Srbinom... Sve može: i predsjednik države s narkodilerima, odvjetnici sa svodnicimima, partijske strukture s narkodilerima... i sve moguće i nemoguće permutacije i kombinacije kako bi se ojačalo zločinačko bratstvo i jedinstvo kriminalaca i postigla razbojnička ravnopravnost – Tito bi s takvima bio najsretniji!

 

L.C.