Titani su mitska bića iz grčke mitologije, a "Titanic" je brod najslavniji po svojoj propasti 1912. godine. Svaki Titanic nađe svoju santu leda, no u našem slučaju nije još posve jasno tko će koga potopiti! U prvom krugu bezveznih partijskih obračuna Milanović je uspio izbaciti riječkog računovođu iz Partije, doduše tijesnim rezultatom 50:47.

Dok je Milanović bezveznjak opće prakse, koji pitijska lupetanja smatra vrhunaravnom mudrošću, Linić je puno zanimljivija figura, gotovo Titan među riječkim crvenokapim vrtnim patuljcima. Navodno je rođen 19. rujna 1949. u mjestu Mikelji, na Grobniku, pored Rijeke, no neki Grobničani to osporavaju (uz bevandu, u oštariji!) smatrajući da je riječ o posvojenom djetetu s Kozare. Zajedno s osnovnom, završio je i sedam razreda glazbene škole i navodno je svirao Bacha na harmonici?! Pohađao je srednju ekonomsku školu u Rijeci, a diplomirao je na Ekonomskom fakultetu 1973. godine.

Tijekom studija honorarno je zarađivao radeći kao vozač rent-a-cara za ljubljansku "Avtotehnu" pa iz tih dana datira njegova ljubav prema Ljubljani. Nakon diplome odlazi na odsluženje vojnog roka u Leskovac. Regrutiran je kao kuhar, ali je ubrzo postao „ćato“, a na kraju je primljen i u Savez komunista. Neki smatraju da je zapravo završio "obaveštajni" tečaj JNA, dakle rusko-bezvezno-bezbedni. Po povratku se zaposlio u brodogradilištu "Viktor Lenac" kao voditelj pogonsko-materijalnog knjigovodstva. Jednom knjigovođa – uvijek knjigovođa!

Kao povjerljiv drug nakon dvije godine prelazi u "Gradšped" na mjesto financijskog direktora. Potom, 1979. prelazi u "Kvarnertrans", a iste godine postaje direktor financijsko-računovodstvene službe u Rafineriji nafte Rijeka (u sklopu INA-e), gdje ostaje do 1990. godine. Radeći u rafineriji učio je od najboljih i shvatio je da novac leži u tankovima i cisternama. Uspješno je surađivao s Fikretom Abdićem, kovačem lažnog novca iz Velike Kladuše! Propast "Agrokomerca" prvi je težak udar riječkim partijcima! No, sve što Linića ne ubije – to ga ojača!

Uspio se posvađati s potpredsjednikom jugoslavenske vlade Janezom Zemljaričem zbog odluka da se skupa iranska nafta prodaje po limitiranim cijenama – što je dovelo do gomilanja gubitaka INA-e. Usred sastanka u Beogradu izgubio je živce, počeo bacati pepeljare, razbijati stolice i na kraju je rekao: „...sa svinjama u Vladi više ne želim razgovarati!" Potom je tužio saveznu vladu. Epilog tog incidenta bio je prijedlog da ga se 1990. izbaci iz Saveza komunista, no odluka nije provedena zbog raspada Jugoslavije. Pod pritiskom 1990. odlazi iz Rijeke i prelazi u Ljubljanu gdje radi u poduzeću za ekonomsko-financijski inženjering. Tamo je ostao tri mjeseca. Vrzmao se i po Ljubljanskoj banci, filijala u Rijecu, legendarnom rasadniku udbaša, barem u razini Riječke banke. Tu poslovnicu, tih nemirnih dana, vodio je Tripo Grahovac, njegov kasniji pročelnik financija u Gradu Rijeci.

Nakon izbora 1990. tadašnji predsjednik Skupštine općine Rijeka Željko Lužavec, na prijedlog jednog uglednog riječkog udbaša, poziva ga da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća. Najprije je otpustio 30 posto zaposlenih, a sve nekretnine na gradskom području uknjižio je u korist grada Rijeke. To je kasnije kapitalizirao kroz gradski reket. Nigdje tenis nije tako popularan kao među riječkim komunistima stare škole!

Dugo je i uporno pregovarao s generalom JNA Marijanom Čadom o odlasku JNA iz Rijeke. Najviše se pregovoralo oko ogromnog skladišta nafte u Šapjanama. Sukobio se s tadašnjim šefom regionalnog kriznog štaba Milom Biondićem. Iz ovoga vidimo da sukob s Biondićem, koji je opet nedavno eskalirao oko orjunaškog, riječkog intendanta Frljića, zapravo vrlo dubok. Dakle, povijest je učiteljica života samo pismenima, polupismeni iz povijesti nikad ništa nisu naučili!

Jedna u beskrajnom nizu mutnih i prljavih epizoda iz biografije Slavka Linića je i kupovanje oružja od Janeza Janše, te količina novca koja je išla u torbama, kao i ona koja je išla preko računa. Računovođa je oduvijek vodio dvostruko knjigovodstvo!

Dio novca je završio u Finskoj gdje je grad kupio prekrasne ružičaste granitne ploče za popločenje Korza 1993. - usred rata?!? To zvuči besmisleno, osim ako čovjek ne zna da je, uz briškulu i trešetu, znao reći kako se najviše novca može izvući kod građevinskih radova, koji se ne vide, dakle ispod zemlje. Te godine posvađao se i s Lužavcem, koji ga je doveo na mjesto predsjednika Izvršnog vijeća. Postao je gradonačelnik 1993. godine i ostao na tom mjestu do 2000. godine. Međutim, ne smijemo zaboraviti vrlo interesantnu epizodu Linićeve smjene u lipnju 1995. godine. Tada ga, preko gradskog vijeća, smjenjuju liberali i na njegovo mjesto, na tri dana, dolazi pravnik Teodor Antić, današnji glavni tajnik Ustavnog suda!? Čime su Slavko i drugovi ucijenili Antića, da se povuče s mjesta gradonačelnika, nikad nije razjašnjeno, ali Antić je svoj poraz dobro kapitalizirao – za razliku od njegove stranke!

Godine 1997. Linić je bio izabran za saborskog zastupnika, a i na svim kasnijim izborima redovito je bio biran u Sabor. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om 2000. u vladi Ivice Račana postao je potpredsjednik zadužen za gospodarstvo.  Uz njega su se vezale i bezbrojne afere. Riječke „Tržnice“ dao je u koncesiju poduzetniku Ivanu Franoliću koji je poslije postao vlasnikom riječkih "Jadran"hotela. Taj Franolić bio je vlasnik i velikog terena na Rujevici, koji je, posve nedavno, Damir Mišković morao kupiti i sagraditi pomoćne stadione HNK Rijeka – kako bi se Partija namirila, prije Miškovićevog pokušaja da podigne pristojan stadion na Kantridi.

Inin pomorski servis, koji je imao koncesiju na prijezov nafte na Jadranu, prodan je "Marplovu", poduzetnika Ante Marasa. Linić je bio potpredsjednik Račanove vlade, koja je državnim novcem spašavala privatno brodogradilište "Viktor Lenac", kojemu je vlasnik bio njegov kum Damir Vrhovnik. Optuživalo ga se da je dubrovački hotel „Excelsior“, po višestruko nižoj cijeni od drugog ponuđača, prodao Goranu Štroku, poduzetniku bliskom SDP-u. Njegovo ime spominje se i pri usponu Roberta Ježića, riječkog poduzetnika koji je kupio Dioki u vrijeme dok je Linić bio šef Nadzornog odbora Ine. Taj Ježić, ugledni izbacivač iz disco klubova, skiper, te nosač novca, poznat je i kao nećak starog riječkog partijca Marijana Kalanja, predsjednika sindikata Jugoslavije, neokrunjenog kralja Klenovice. Neki smatraju da je propast Riječke banke izvedena kako bi se zameo trag partijskih menadžerskih kredita, kojima su kupovane firme diljem Hrvatske, a da je Slavkić, bio u blizini. Također se smatra da je uništio INA-u izvlačenjem pojedinih segmenata poslovanja, te samim početkom prodaje te firme mađarskom MOL-u. Čovjek jednostavno voli naftu! I novac! I brojke...

Nakon pobjede Kukuriku koalicije 2011. postao je smiješni ministar financija u vladi bezveznjaka opće prakse Zorana Milanovića. U njegovu mandatu privatizirana su hrvatska brodogradilišta. Proveo je projekt fiskalizacije u ugostiteljstvu i obrništvu kako bi spriječio utaju poreza. Htio je uvesti porez na nekrenine, ali u tome nije uspio. Dragan Kovačević iz HNS-a, SDP-ovog koalicijskog partnera, prigovorio mu je da vodi zastarjelu ekonomsku politiku jer „...trideset godina nije pročitao nijednu knjigu“. Ovo je olako izrečeno – Linić nikad nije pročitao niti jednu knjigu, ali dobro pamti, pa su točne brojke njegovih bezbrojnih bizarnih ekonomskih poteza, uglavnom u njegovoj glavi.

Povezuje ga se i s usponom riječkog poduzetnika Joze Kalema (Europetrol, prije toga zastavnik JNA/KOS, dakle tehnomenadžer) koji mu je poslužio kao perač naftnih tankova, a potom i kao čuvar naftnog biznisa. Njihove supruge su školske kolegice. Inače, Linić se razveo od prve supruge Berte devedesetih (no ostavio joj je dva poslovna prostora na Korzu), a oženio se s pravnicom Ksenijom Čule, koja radi, naravno, u Gradu Rijeci. Poslovne prostore na Korzu čuva mu i Mirko Pavičić ("Rijekatextil Domus"). Uglavnom ima pouzdanu mrežu čuvara onog što nema.  

Od imovine "najbogatiji podstanar Europe" (tako ga opisuju u Rijeci, uz pivu!) ima samo pola broda. Radi se o jahti koju je svojedobno "kupio" od Roberta Ježića. Supruga mu ima dva stana u Rijeci, pola kuće u Kraljevici i polovicu spomenute jahte. Ljeti 2013. išao je na sedmodnevno krstarenje s obitelji poduzetnika i prijatelja Joze Kalema. Hobi mu je kartanje, nikad ništa ne zapisuje, voli osobno voziti automobile – jer zna da sve što radi radi najbolje na svijetu! A osim toga nikom ne vjeruje! A kad smo kod automobila, u neobičnom je odnosu s Đorđem i Milkom Ivančević, vlasnicima "Carmota", kojima je u predstečajnoj nagodbi oprošteno nekoliko milijuna kuna duga. Uvažena Milka navodno je bliska rođaka Milorada Dodika, Milorad Dodig jedno je vrijeme vozio njen Audi A6. Linićeva predstečajna nagodba smatra sa jednom od uspješnijih pljački državnog proračuna!

Ako se ovo zna o "našem brižnom Slavkiću", može se pretpostaviti da "lepi Zoki" nema nikakve šanse protiv stare škole! I može Ranko Ostojić (zvan Ostoja Ranković!) koristiti policiju za praćenje Linića – no tek onda se stvari kompliciraju! Zato je Milanović i zaustavio istragu protiv "našeg brižnog Slavkića", jer bi policija vrlo brzo pohvatala tragove novca i cijelu mrežu članova SDP-a koje Slavkić koristi u svojim beskrajnim muljažama. Zoran Milanović, koji prezire Linića kao neukog, provincijskog primitivca, zaustavio je Ostojića, jer je počeo talasati u komunističkoj septičkoj jami, koja se počela preljevati. A miris septičke jame voljenom premijeru kvari miris jastoga! I dobro ohlađenog chiantija...

Protivno onom što se misli, novac ima miris – najčešće miriše po fekalijama!

Velikani marksizma Lenjin-Staljin-Berija-Tito-Ranković (pravi)-Perković-Mustač, postavili su temelje za bogaćenje lokalnih partijskih moćnika. Rijeka je posve upropašten grad u kojem najbolje funkcionira – zaobilaznica! Ili još preciznije - Rijeka je septička jama hrvatske ljevice... A Slavko Linić se vraća, jači no ikad! Čovjeku koji nema ništa, nitko i ne treba, da bi pobijedio čovjeka koji ne zna ništa! I tako dva Titanica traže svoju santu leda ili sami sebe...

 

F.Pe.