Nevažno kako domaći četnici i njihovi hrvatski simpatizeri doživljavaju Oluju i kako se tog dana osjećaju; izgubili su rat, do nogu su poraženi i imaju se pravo srditi, ako ih je volja i tugovati.

Mogu to činiti u tišini uz rakiju, naglas, sami ili s istomišljenicima, javno (po pravilima javnih nastupa, naravno), potajice jaukom, glasno urlikom, ridanjem ili suicidom... nema kraja i kako im drago. Ali ne mogu zato (is)koristiti zgradu HNK, čak i ako je uredno i po zakonu iznajme, plate; ne smiju za to koristiti, na primjer ni Gradsku vijećnicu, jer ona još uvijek nije Gradska većnica. Zapravo ne smiju oni previše puno toga što bi po zakonu, ali i po pravdi moglo vrijeđati suverenitet Republike Hrvatske te naštetiti dostojanstvu države i njenih građana.

Dakle nije važan incidentni i netalentirani Oliver Frljić, on i da hoće ne zna bolje, nije poteškoća niti u etno profiteru Miloradu Pupovcu, Documenti koja već godinama prlja hrvatski politički prostor... sve su to samo jadnici koji žive od incidenta i plaćeničkog sitniša. Ne žive oni ni u Jugoslaviji, ali im se to podstanarstvo još plaća. Sve te frljoke znaju koliko su jeftina roba, samo plaćenici, ranjivi i slabašni bez SDPartijske državne zaštite; poznato im je koliko zapravo više nemaju kamo i kud nego u zid što se sve brže i snažnije primiče njihovom antihrvatsvu. U cijelom „riječkom scenariju“ bitan je samo njihov zakrilnik: protuhrvatska SDPartija na čelu države, ona ista Partija koja je izašla iz Sabora kada se glasovalo o samostalnosti Hrvatske. Ona im godinama daje novac i dijeli zadaće, Partija je njihov zaštitnik na državnoj razini, Ostoja Ranković je čovjek za vezu, oni njegovi pulen. Usprkos političkim promijenama frljići i pupavke su odlučili svoju sudbinu nastaviti sa svojim dugogodišnjim nalogodavcima, a to je danas već hrabro; ta plaćenička protuhrvatska nepopustljivost, zapravo jedina moguća i preostala opcija za okorjele ništarije.

Čini se da se tzv. Riječka ćelija, koja je doista umislila da se svojim partijskim seniorstvom i zaslugama može nametnuti čak i svom predsjedniku Zoranu Milanoviću, ozbiljno nada da će joj biti dozvoljen „krimski scenarij“, pa tako ova „proslava“ kontra-oluje postaje ozbiljan test samo za Zorana Milanovića i njegov predsjednički autoritet. Baš nikakav test za gradonačelnika, Slovenca Vojka Obersnela, i Željka Jovanovića, budućeg guvernera Srpske Rijeke. Međutim takva „proslava“ je test i za sve građane Rijeke i prigoda da sa sebe speru stigmu primorskih ustrašenaca, jer nije proslavljena 111. brigada HV otišla na ličku bojišnicu, i gdje je sve trebalo, da bi Veljko Obersnel organizirao četnički dernek, a kamo li na dvadesetu obljetnicu hrvatske pobjede nad srpsko-srbijanskim agresorom u zgradi HNK. Dakako, 128. brigada se ne računa; borila se uglavnom na Platku i Novom vinodolskom. To je izmišljena vojna formacija riječkih pehlivana ne bi li riječka oklijevala sebi u životopis upisala borbeni put i tako stekla sva prava kao i istinska hrvatska vojska i hrvatski dragovoljci.

Uzalud se u ovo predizborno vrijeme Milanović (kao predsjednik SDPartije) predstavlja kao osvješteni Hrvat i hrvatski državnik, pravi beskompromisni borac za hrvatsku suverenost na kopnu, zraku i moru, ako u Rijeci dozvoljava partijskim autonomašima, njegovim oponentima, i partijcima sovjetske škole četnički dernek i stvaranje službene srpsko-četničke enklave u Rijeci. Svima je jasno da od 1991. riječki SDPartija dobiva lokalne izbore zahvaljujući protuhrvatskim Srbima, Bošnjacima, oficirskoj djeci i Romima, a povrh svega zbog karnevalskog mentaliteta hrvatskih građana u Rijeci koji uglavnom ne izlaze na izbore, no i najkrotkiji imaju svoju granicu.

Milanović se mora odrediti i pokazati prioritete te usprkos SDPartijskoj prosrpskoj tradiciji dokazati nacionalnu osvještenost ili se pokriti ušima i skrušeno priznati da je razdioba sa Slovencima nevažna, jer smo ionako ista država – naime Jugoslavija! Frljić i frljići su frljoke, ali Milanović mora odlučiti je li otkaz Arbitražnom sudu samo velika predstava pred veliki politički odlazak, a cilj je ipak ostvarenje Srpske Rijeke makar i uz pomoć partijskih oponenata Zlatka Komadine, Vojka Obersnela i nemojmo zaboraviti dijete s Kozare, Slavka Linića.

 

L.C.

Share
0