Možda je najbolje započeti od samoga kraja; odmotavati od danas već opipljivih i razvidnih činjenica pa krenuti prema ne baš jasnom početku?

Kad na maloj udaljenosti od svega nekoliko mjeseci od saborskih izbora očekujemo barem pristojno objašnjenje i političku analizu, evo jedne ne baš bezazlene kombinacije.

Nemoguće je sagledati sve posljedice Milanovićeve vlade i političku situaciju u Hrvatskoj, SDPartiji pogotovo, ako nismo rasvjetlili sam početak nevolja. Možda je najelegantnije po posljedicama uočiti uzroke i makar okvirno predočiti kada je to i zašto SDPartiji krenulo nizbdo?

Kao polazište dovoljno je usporediti stanje u SDP-u prije i poslije ulaska Zorana Milanovića u Partiju te se pozabaviti njegovom političkom biografijom, pozadinom njegovih ambicija i posljedicama.

Čak i nakon Račanove vlade, njegove neuspješne koalicijske vlade, 2004. godine SDPartija još je dobro ustrojena, partijska nomenklatura dobro raspoređena, a ako se tome dodaju uspjesi Milana Bandića, njegova neprikosnovena pozicija gradonačelnika Zagreba, Partija je bila spremna za svaku političku utakmicu.

Istina da je u svojoj strukturi imala još podosta ortodoksnih boljševika sovjetskog tipa, ali je isto tako radila i na kadrovskom pomlađivanju. U SDPartiju su ušli mnogi ljudi generacijski neopterećeni titoizmom i sovjetskim boljševizmom, a glavna „akvizicija“ bio je Zoran Milanović: momak uredne urbane biografije, diplomirani pravnik, dobitnik Rektorove nagrade, s već odrađenim mandatom u Briselu (savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj misiji u Briselu, 1996 – 1999.), prebjeg iz HDZ-a, ambiciozan, samouvjeren i elokventan – na svaki način referentna osoba i pravi kapitalac.

Međutim ako se činjenice sagledaju s današnje pozicije, dakle naknadnom pameću, uočavaju se nelogičnosti koje je teško tek tako objasniti, ako se ne sagleda i makar donekle ne rastumači pozadina. Poznato je da tih godina, kad je Zoran Milanović otputovao za Brisel, nitko nije mogao biti ni pospremačica u MVP bez preporuke uglednog hadezeovca, a o nekakvom odlasku na službu u diplomatsko predstavništvo ili misiju ne može biti govora i nezamislivo je.

Nije čudno da je njegov otac , kao i tisuće partijskih klimavaca, bacio partijsku knjižicu i potrčao u susret parlamentarnom i predsjedničkom pobjedniku – HDZ-u. Stipe Milanović brzo je napredovao i dogurao do pomoćnika ministra kod Vlatka Pavletića, a onda je s te pozicije lobirao i uz obilnu pomoć tada uglednog hadezeovca Zlatka Canjuge uspješno kadrirao da bi sina Zorana uhljebio u diplomaciju. Ni Zlatko Canjuga mu diplomatsku putovnicu nije omogućio bez seniornih kumova u HDZ-u poput Mata Granića.

Nakon završetka službe u Briselu (1999.), Zoranu Milanoviću kao hrvatskom diplomatu karijera u HDZ-u bila je dobro trasirana. HDZ je još bio na vlasti i nisu postojali razlozi da jedan karijerni činovnik u MVP tek tako promijeni političku stranku. Ta „urbana legenda“ kako se bez najave jednog dana Zoran Milanović pojavio u prostorijama SDPartije i popunio člansku pristupnicu, toliko je neuvjerljiva da ni „Story“ ili „Glorija“ to ne bi objavili.

Ipak se dogodilo, i 1999. godine Zoran Milanović ulazi u SDPartiju, a malo potom postaje Koordinator za NATO u Račanovoj vladi, da bi uskoro, gotovo odmah ušao u najuži krug ljudi od najvećeg povjerenja Ivice Račana i Slavka Linića te je 2004. godine izabran u Glavni odbor SDPartije, a 2006. već je voditelj SDP-ova Ureda za odnose s javnošću pa glavni koordinator u 4. izbornoj jedinici. Uživa povjerenje najužeg partijskog vodstva i nakon Račanove smrti 2007. godine Milanovićeva kandidatura za predsjednika SDPartije i njegova pobjeda dočekane su s ovacijama. Zašto? Zašto bi prekaljena partijska nomenklatura s ovacijama dočekala kozičavog štrebera s minimalnim partijskim stažom?

Samo zato jer je „prema vlastitom priznanju u mladosti bio sklon tučnjavama“, pa ih je to snažno dojmilo? Obično su te kvartovske prznice obični ustrašenci s kojima njihovi vršnjaci brišu pod, pa im je cijeli život opčećen željom da se dokažu u vlastitom kvartu. Njihovi su obzori plačljiva i nesretna djetinjstva puna gorčine i nemoćnog škrguta. Uostalom, zašto bi prebjeg s HDZ-ovom stranačkom iskaznicom uživao toliko povjerenje prekaljenih titoista i svekolikog partijskog članstva?

Niti jedan odgovor nije dovoljno točan i ne nudi riješenje zagonetke. Tezu da su možda neki hadezeovci poput Mate Granića sebi željeli napraviti most prema SDPartiji, nije za odbacit, ali je slabašna.

Inventura SDPartije danas je poražavajuća i krcata političih skandala. Kad je Zoran Milanović iz Partije izbacio Slavka Linića, svog dugogodišnjeg zakrilnika, Partija je ostala bez nesumnjivog lidera i bez stožerne figure za svaku političku akciju, a nekad snažni riječki SDP postao je beznačajna i ridikulozna partijska ćelija lišena političkog utjecaja i snage. Milan Bandić ne samo što je napustio SDPartiju nego je postao njen protivnik, a uskoro i Milanovićev politički uhićenik. Tako su Zoran Milanović i Partija nepovratno izgubili Zagreb i Zagrepčane okrenuli protiv sebe.

Nakon pobjede na hrvatskim parlamentarnim izborima 2011., SDPartija i njeni koalicijski pertneri formirali su najgoru vladu u povijesti suvremene Hrvatske, na čelu te sramotne vlade je Zoran Milanović, autistični predsjednik SDP-a. Ta je vlada postala ruglo i sinonim za nesposobnost, nevjerodostojnost i izdaju nacionalnih interesa. Zbog tog istog Zorana Milanovića SDPartija će izgubiti sljedeće parlamentarne izbore.

Rolanje nizbrdo počelo je već od ulaska Zorana Milanovića u SDPartiju kad je počistio provjerene partijske kadrove, naročito od dana kad je zasjeo na premijersku stolicu i dovršio vlastito kadriranje. Bilo bi pretenciozno očekivati da je njegovo ugrađivanje u Partiju počelo još dok je bio u Briselu – jer je već tamo počeo s predstavama „ljevičarenja i buntovništva“ – teško je vjerovati da u Hrvatskoj postoji takav master mind, netko tko može osmisliti političku šahovsku partiju i strategiju s toliko poteza i toliko godina unaprijed. Ali nije li to bolje nego povjerovati da su u SDPartiji svi bili prevareni i ostali papci te „popušili“ Zorana Milanovića i njegove ljevičarske nesuvislosti?

Da Zoran Milanović nije Hrvatsku majstorski doveo do gospodarskog, političkog i svekolikog bankrota, nikad SDPartija ne bi milom sjahala s vlasti; samo će posvemašnji bankrot svih vrijednosti omogućiti smjenu vlasti u prosincu ove godine. Možda se na kraju treba ipak upitati gdje je Zoran Milanović zagurao HDZ-ovu stranačku iskaznicu da mu je drugovi nisu pronašli? I kad misli nastaviti plaćati članarinu ili je nikad nije prestao plaćati?

 

L. C.