Mnogo vike nizašto, davno je zapisao jedan Britanac. Neka samo Vlada za pristojan novac unajmi bilo kojeg od grlatih dizajnera (inače velikih protivnika hrvatskog grba na hrvatskim registarskim tablicama) da redizajnira, malo „osvježi“ hrvatski grb i uklopi ga u nov izgled registarske tablice – i odmah će dobiti pravog prvoborca koji će pucati iz svih oružja za ostanak povijesnog grba na registarskoj tablici vozila.

Taj unajmljeni „umjetnik“ neće žaliti napasti svakog tko posumnja u opravdanost prikazivanja hrvatskog grba; postat će pravi hrvatski grbonosac. Unajmljeni će dizajner silovito braniti svoj honorar.

Cijela ta vika „struke“ samo je cehovski marketing i prenemaganje osoba željnih svjetla pozornice; dizajn je ipak i samo zanat, a dizajneri su zanatlije, najamnici na tržištu, kruhoborci kao i svaka osoba u potrazi za poslom. Ni umjetnici ni povjesničari umjetnosti, samo ljudi s neobičnim naočalama, (samo)uvjereni u svoje povijesno poslanje. Međutim svaki naručitelj ima pravo prihvatiti ili odbiti naručeno djelo, obeštetiti već prema ugovoru, ali ne mora slušati lekcije najamnika. Izgled državne isprave, a registarske pločice to jesu, ima jaku povijesnu i političku komponentu pa su tako i ovom slučaju dizajneri u službi politike, nikako obrnuto.

Da su ti samodopadni strukovnjaci rade za Lamborghinija, Villeroy & Boch, Christofle, Roche Bobois, Boeing ili Alessi... ali nije slučaj. Samo vrište po Hrvatskoj, arbitriraju, razmeću se i dijele savjete kao da su ih nebesa na zemlju poslala, a sve vrijeme su osrednji najamnici tolerantni na svaki oblik umjetničke nemoći – samo ako rješenje dolazi od njih samih. Nije ih nimalo stid pljuvati po svom kolegi, slikaru i grafičaru Miroslavu Šuteju (mnogima je bio mentor i profesor), jer nije li upravo on dizajnirao postojeći hrvatski grb? Ali po njihovom mišljenju u međuvremenu vremena su se promijenila(?) i grb je kao simbol države „zastario“, postao suvišna roba. Dizajneri su „prevazišli“ nacionalne i državne simbole, oni su učinili iskorak pa „po europama“ nalaze primjere koji potkrepljuju njihovu predrasudu o naciji, o državotvornosti i njihovim insignijama. To se više „u svijetu“ ne nosi i nije moderno, a imperativ je biti moderan, pa isticanje nacionalnih simbola pripada povijesti i primitivcima!

Hrvatska država počiva na kostima Domovinskog rata, svakako i na svom povijesnom grbu. Državni simboli povezani su sa starom hrvatskom državom, a zbog tih su simbola Hrvati imali grdnih poteškoća u Jugoslavijama. Bilo je ubojstava, utamničenja, uhićenja, progona, gubitka građanskih prava, gubitaka posla, prisilne emigracije..., previše zla. Ne možemo i ne moramo svoju povijest ispričati na registarskim tablicama, ali se simbola hrvatske državnost ne smijemo postidjeti, nimalo odreći. Da bi danas u javnosti bez straha iznijeli hrvatski grb, Hrvati su platili visoku cijenu. Javno isticanje hrvatskog grba je povijesna obveza prema olovnim vremenima kad smo ga morali sakrivati, kad se i sama pomisao na hrvatski grb okrutno kažnjavala. Što hrvatska dizajnerska struka ne redizajnira britanske registarske tablice, na primjer, nisu promijenile posljednjih stotinu godina!

Svjetski savjet dizajna navijački brani svoje kolege iz Hrvatske i dijeli lekcije koje ne razumije. Lijepo je dobiti takvu podršku, ali je dizajnere iz svjetske udruge najprije trebalo uputiti u povijesni kontekst, a ne se poput cmizdravog derišta valjati po prašini i tužakati po svijetu. Zar se ceh hrvatskih dizajnera želi izjednačiti sa Zoranom Stevanovićem ili ga čak nadmašiti u boljševičkoj okorjelosti i denuncijacijama?

I ako sve pretvorimo u kockice, što će nam dizajneri?

 

L. C.