Kad je prije skoro pet godina ponavljajući riječi Jasne Omejec, predsjednice Ustavnog suda, polagao prisegu za predsjednika Republike Hrvatske, izgovarajući već prvu rečenicu Ivo Josipović je izostavio jednu riječ. Gledajući njegovo predsjednikovanje "ovom zemljom" iz današnje perspektive ni onima koji to tada nisu zapazili nije teško naslutiti kako se radi baš o riječi "Hrvatske". Tako je Ivo zapravo prisegnuo za predsjednika Republike bez imena.

Prisjetimo se, kad je utemeljitelj moderne hrvatske države i ratni pobjednik dr. Franjo Tuđman prisezao na dužnost Predsjednika, riječi nije izostavljao. Naprotiv, smatrao je potrebnim dodati kako će dužnost obavljati na korist i hrvatskog naroda a ne samo svih građana Republike Hrvatske. Time je "u hodu" popravio izvorni suhoparni tekst prisege uskladivši ga sa samom biti i svrhom hrvatske države. Jest, tad je to bilo predmet živih rasprava brojnih stručnjaka od kojih su neki smatrali i kako prisegu treba ponoviti jer nije valjana, a u ovo vrijeme Josipovićev je propust malo tko zamijetio. Tretiran je kao lapsus i prešlo se manje-više šutke preko toga.

Prihvatimo li u dobroj vjeri kako se radilo o slučajnosti, isto se nipošto ne može reći kad je u pitanju nenošenje predsjedničke lente, varijacije službene zastave RH, u prilikama kad zakon to propisuje. Naime, predsjednik Josipović je objasnio kako svjesno ne nosi lentu jer se tako "izobičajilo" pozivajući se na praksu svog neposrednog prethodnika. Ipak, bez obzira što slovi kao veliki stručnjak za pravo, predsjednik Josipović nije ta instanca koja je ovlaštena utvrditi "izobičajenje" nenošenja lente. Dok god se zakonom ne uredi drukčije ili mjerodavni ne utvrde "izobičajenje", Ivo Josipović ne samo što se nehajno odnosi prema nacionalnom simbolu institucije Predsjednika RH, već i ne poštuje zakon. A to nikako nije lijepa poruka građanima, a bome ni hrvatskom narodu.

Kad je nedavno pritisnut zahtjevima predsjedničke kampanje (ah taj Zapad, što li sve izmisli), predsjednik Josipović pohodio šator pun branitelja prosvjednika koji traže ostavke čelnih ljudi ministarstva koje bi im trebalo služiti, oni su ga dočekali oduševljeno pjevajući "Lijepu našu", službenu nacionalnu himnu. Kao što je uostalom i red dočekati instituciju Predsjednika Republike (Hrvatske, je l'?). I dok su svi ostali razdragano pjevali, predsjednik i ministar čiji se odstup traži jedini su složno šutjeli snuždeno objesivši usta u obliku slova "U". Odmah da kažem: slova "U" okrenutog naglavačke, čisto kako ne bih izazvao sablazan u onih koji nikako ne mogu shvatiti kako nekoga može smetati cijela azbuka na nepriličnu mjestu, dok u njih već i jedno, istina "ozloglašeno", slovo abecede izaziva zapjenjene histerične napadaje. Inače, kad je (ne)pjevanje u pitanju, pravi je propust što se predsjednik (s njim i ministar mu pratitelj) nisu dosjetili i tu se ugledati na neposrednog mu prethodnika koji bi u takvim kritičnim situacijama samo otvarao usta.

Predsjednik Republike ima na raspolaganju respektabilan obavještajni aparat koji ga je bez sumnje detaljno izvijestio o čudnovatim pojavama koje se mogu susresti na baš svakoj utakmici hrvatske nacionalne reprezentacije. Naime, doušnici su zabilježili kako gledatelji na stadionu u više navrata skandiraju "Hrvatska, Hrvatska". Uz to, u povjerljivom izvješću dodaju kako se na tribinama mogu vidjeti i izvješeni hrvatski nacionalni stjegovi, gdjekad čak i oni narodni iz 1990. s početnim bijelim poljem i bez krune, danas na rubu zakona, a pod jednim takvim je prvi put prisegnuo predsjednik Tuđman. I najgore od svega, prije samog početka utakmice izvodi se hrvatska nacionalna himna pri čemu još, da stvar bude gora, reprezentativci drže ruke na srcima. Kako spomenuti tercet načina iskazivanja nacionalnih osjećaja (skandiranje imena hrvatske domovine, isticanje zastava i pjevanje himne) na trenutnog predsjednika djeluje kao križ, češnjak i zrcalo na zamp..., ovaj, ... vampira, ne treba čuditi kako je Ivo Josipović, služeći se gotovo apotekarskim rječnikom, objasnio da ne pohodi utakmice nacionalne momčadi zbog visokog rizika od nacionalizma, te "opake bolesti" hrvatskog društva koju ni prethodnih 45 godina liječenja, pa ni ovih zadnjih 15, nije uspjelo izliječiti. A gdje je nacionalizam, ni fašizam ne može biti daleko. Razmisli li se malo bolje, prema "pravovjerju" "savjesti našeg društva", kad su Hrvati u pitanju, radi se skoro o sinonimima.

Ipak, nije ovo jedini razlog zbog kojeg Ivo na hrvatski nogomet gleda krivo, stišće usne i skuplja obrve. Postoji nešto mnogo gore, više konkretno nego emocionalno. Uspjeh je ono što se nikako ne može oprostiti. Pogotovo to ne mogu oni koji su (de)formirani u egalitarnoj utopiji u kojoj svi (samo prividno) jednako dijele gubitak, jer ukupnog viška (stvarno) nema, niti može biti. Na njihovu žalost uspjeh hrvatskog nogometa je dvostruk: sportski (hrvatska reprezentacija je u kontinuitetu među prvih 20, često i 10 na svijetu i stalno među prvih 10 u Europi) i financijski (hrvatski nogomet, i reprezentativni i klupski, radi višak u novčanoj razmjeni sa svijetom). Pritom vrijedi naglasiti kako prilikom vrednovanja rezultata našeg nogometa hrvatska reprezentacija nikako ne može biti promatrana sama za sebe poput nekog čardaka ni na nebu ni na zemlji. Radi se tek o šlagu na torti, vrhu piramide u čijoj su bazi brojni klinci, njihovi roditelji, nogometni učitelji i oni koji su stvorili zaokruženi sustav i prateću infrastrukturu. A kontinuirani uspjeh ne može biti slučajan, već samo posljedica organiziranog i sistematičnog rada. Ali i odraz zbiljskog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, koje uz Stožer, Šator i Thompsona predstavlja jedan od rijetkih živih plamičaka preostalih od vatre iz Domovinskog rata.

U nekoj razumnoj zemlji ovakav bi uspjeh bio zamijećen pa kao uzor bio iskorišten i u drugim gospodarskim granama. Ako već ne organizacijski i upravljački, onda u najmanju ruku marketinški, jer je proslavio crveno-bijele kvadratiće diljem svijeta. No, u ovoj, inače po gospodarskim trendovima 27. od 28 zemalja u EU, to ne valja. A ne valja jer strši. I ne strši samo u Hrvatskoj usporedi li se s ostatkom gospodarstva koje se koprca u svojoj "regionalnoj ligi", nego strši i u usporedbi s nogometom u ostalim zemljama famozne "regije" u kojima je on i sportski i financijski gledano kronični gubitaš. A previše odskakati u nečem u odnosu na "regiju", danas politički baš i nije poželjno. Kako bi i bilo kad predstavlja prepreku utapanju u njoj.

I zato struktura koja je iznjedrila trenutnog predsjednika Republike ne podnosi hrvatski nogomet i čini sve da on potone. Od dirigiranog medijskog terora i pratećeg "pumpanja" loše atmosfere koja odvraća ljude od stadiona, preko ubacivanja jabuke razdora u kuću nogometa, kako među pojedinim igračima tako i među klubovima, posebno među dva najpopularnija i najtrofejnija kluba, sve do divljanja huligana koja izravno financijski (a i sportski kao nedavno u Milanu) osiromašuju hrvatski nogomet a reputacijski žigošu cijeli narod. Ovdje je opravdano postaviti pitanje vode li kolovođe svoje horde u sramotne pohode samo iz dokolice i radi vlastite slave ili su "podmazani" i nekim dugim poticajima, posve opipljive naravi. Možda baš od strane jedne političke stranke koja čini prst i nokat s maločas spomenutom strukturom. Doživimo li opet u našoj domovini hrvatsku vlast, možda i to jednom saznamo.

Ovako, za potrebe jedne očajn(ičk)e predsjedničke kampanje postaje moguće čak i to da se nasilje, divljaštvo i rušilaštvo preko noći prevede u opravdan i razumljiv otpor protiv "lošeg rada" nogometnih vlasti, protiv "kriminala" za koji svi znaju a kojeg nijedna nadležna institucija, unatoč stalnom političkom pritisku, nikako da otkrije. S jedne strane loš rad i truli temelji koje treba zamijeniti novima a s druge dobri rezultati! Neobična logika, no "logika" koja je stalnim medijskim bubnjanjem u jednom posve izvrnutom, fantazmagoričnom svijetu ucijepljena u mnoge glave. No, ako se za ovakav "otpor" prema uspješnim nogometnim vlastima ima razumijevanja i još ga se svesrdno potiče, koja se poruka time šalje? Kakvo li je tek postupanje dopušteno prema vlastima u onim područjima koje u svom radu ni izbliza nisu tako uspješne, već tavore na samom europskom dnu? Ne misle li oni koji potpaljuju vatru kako bi i sami mogli iskusiti onu narodnu o batini s dva kraja?

 

Grgur S.

Share
0