Pročitah u jednim američkim novinama: Nekoć davno u selu Ulawa na Salomonskim Otocima posjetitelj Europljanin je zamjetio kako narod tog mjesta urliče i dere se na nekakvo stablo! Potom je doznao, kad bi u selu odlučili posjeći određeno drvo mještani bi se okupljali "ubiti" drvo velikom vikom.

Prvo, seoski poglavica bi se rano u jutro došuljao blizu "na smrt osuđenom" stablu i iznenadio bi ga gromoglasnim vrištanjem. A onada bi mu se pridružili brojni članovi plemena. Ovu jutarnju viku svakodnevno bi ponavljali dok stablo ne ugine. Oni su vjerovali da drvo umire od šoka koji pretrpi zbog naglog i, uz urlikanje, preranog buđenja za puno jutara. Njihovo vikanje je bila zamjena za moderne načine "ubijanja" stabala!

Mi se možemo tom običaju smijati i govoriti da je to suludo ali tamošnji ljudi nisu htjeli ni čuti znanstveno mišljenje da je to obična dernjava od koje drvo ne umire, bili su uvjereni da je njihov način najbolji za "odstrijel" stabala!

Mi, kao pojedinic i kao narod, (pre)često "obaramo" naša osobna, obiteljska i nacionalna "stabla za ostrijel" vikanjem, možda i urlanjem, i mislimo da smo u pravu, da će mo ih tako oboriti. Naime, previše idoloških, političkih, gospodarskih, društvenih i inih nama nepoželjnih "stabala" želimo "posjeći" vikanjem a ne racionalnim radom i ljubavlju! Vikanje i proklinjanje ne "obara stabla", nego konkretan, planski i ustrajan s ljubavlju rad za drugoga, za čovjeka, za budućnost svoju, svoje obitelji, svog hrvatskog naroda i čovječanstva.

Takvim načinom bi i stari panjevi mogli procvjetati! Oprez, vikom koja je svuda oko nas i u nama mogli bi posjći i stablo na kojem smo izrasli. Ne daj, Bože!

 

T. Vežinić