Tradicionalna jesenska međunarodna književno-znanstvena smotra „29. Knjiga Mediterana“, u organizaciji Književnog kruga Split, Filozofskog fakulteta Split, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalne sveučilišne knjižnice Zagreb, koja će trajati, do 30 rujna u Splitu, otvorena je u nedjelju 24. rujna u HAZU Split u palači Milesi, predstavljanjem knjige i otvaranjem istoimene izložbe pod nazivom Antička baština na novčanicama mediteranskih zemalja.

Na otvaranju pozdravnu riječ imao je glavni priređivač smotre akademik Nenad Cambj, a uvodni esej „Jadranski osvrt hrvatskog humanizma“ Bratislav Lučin. O knjizi Antička baština na novčanicama mediteranskih zemalja koja je objavljena u nakladi Nacionalnog parka Krka, govorili su: Nenad Cambj, Miroslav Glavičić, Željko Miletić i Joško Zaninović, a izložbu je otvorio predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić. Nakon toga predstavljena je i knjiga „Iliryica Antiqua II., in honorem Duje Rendić – Miočević“, koju je uredio Dino Demicheli, a govorili su Nenad Cambj, Ivan Matijević, Igor Borzić i sam priređivač.

Drugoga dana, u ponedjeljak, 25. rujna, započeo je dvodnevni znanstveni skup „Portals: Spaces of encounter entangement and exchange“ u Centru za interdisciplinarne studije – Studia Mediteranea i održan je jednodnevni znanstveni skup „Bogdan Radica, život i vrijeme“ u HAZU Split, u organizaciji Filozofskog fakulteta u Splitu i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Skup je otvorio domaćin Nenad Cambj, a riječ dobrodošlice uputili su prof. Marko Trogrlić i prof. Ivan Bošković. Na znanstvenom skupu je sudjelovalo četrnaest znanstvenika, koji su govorili o Bogdanu Radici (1904.-1993.), jednom od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca 20 stoljeća.

Radica je podjednako značajan kao kritičar, esejist i publicist, poliglot, sveučilišni profesor i erudit, diplomat, politički emigrant, antifašist, nacionalist, konzervativni liberal, politički vizionar i svjedok i tumač povijesti 20. stoljeća. Kao pouzdan svjedok dramatičnih zbivanja europskog društva između dvaju ratova, Radica je nakon Pariza, Grčke i Ženeve, u Beogradu tiskao „Agoniju Europe“ - u kojoj, kroz razgovor s vodećim europskim intelektualcima, razotkriva stanja straha i nemira u kojima se našla Europa između dva svjetska rata.

Odlazak u Ameriku predstavlja prekretnicu u Radičinu životu i radu. Osim plodne novinarske  aktivnosti i sveučilišne karijere, u emigrantskom tisku objavljuje brojne napise o sudbini Hrvatske, čime se približava krugu oko „Hrvatske revije“. Istovremen objavljuje knjigu „Sredozemni povratak“ s esejima o Mediteranu i Dalmaciji, među kojima se ljepotom, stilskom vrsnoćom i spisateljskom kulturom izdvaja „Vječni Split“.

Jednodnevni skup vodio je domaćin prof. Marko Trogrlić. Potom je slijedilo predavanje prof. Ive Banca o „Bogdanu Radici i proljećarskoj emigraciji“ u kojem je istaknuo da Radica nije bio jedini iz redova stare hrvatske političke emigracije iznenađen i zatečen radikalizmom proljećarskih pridošlica nakon Karađorđeva. Naraštaj što je u Jugoslaviji politički formiran mitologemom partizanske revolucije u hrvatsku je emigraciju unio dinamizam, ali i pomutnju i nove podjele. Radice je pokušao sastaviti sociološku sliku ove skupine, koja je promicala izravnu akciju i oružanu borbu, te na osnovi stečenih zaključaka predočiti sliku karaktera nadolazećih sukoba u domovini.- zaključio je izlagač.

Najlucidnijih hrvatski publicista u hrvatskoj političkoj emigraciji

Pof. Marin Sopta u vrlo zanimljivom izlaganju „Bogdan Radica od Jugoslavena do hrvatskog nacionalista“ dao je prikaz životnoga puta ovog, po njegovu mišljenju jednog od najlucidnijih i možda najprominentnijih hrvatskih publicista u hrvatskoj političkoj emigraciji. Poput drugih hrvatskih velikana Ivana Meštrovića, Joza Kljakovića, Ante Cilige, koji su, svaki na svoj način, pripadali hrvatskoj političkoj emigraciji, tako je i Bogdan Radica u ranoj mladosti bio zanesen idejom jugoslavenstva. Međutim, vrlo brzo, nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao ravnatelj ureda za tisak u Titovoj Jugoslaviji, iz prve se ruke uvjerio da je živio u iluziji. Naime, umjesto da promiču novu državu i njezino bratstvo i jedinstvo, Radica je bio suočen s diplomatima koji su u Jugoslavenskom veleposlanstvu otvoreno širili velikosrpske ideje. Razočaran u novonastalu državu, shvativši da je živio o osobnim iluzijama po pitanju jugoslavenske države, napušta zemlju i nastoji svojim pisanjem upoznati svjetsku javnost, a naročito sjevernoameričku, o komunističkom teroru u Jugoslaviji. Bogdan Radica je pisao ne samo na hrvatskom nego, što je mnogo važnije, na engleskom jeziku. Pišući za New York Times, The Nation, The Free Wold, The Commonweal i druge novine. Nastojao je dati objektivan prikaz i raščlambu političkog života u bivšem SSSR-u i Istočnoj Europi. Nadalje je istaknuo da je Radica deset godina ranije, u „Reader 's Digest“ opisao strahote i zločine komunističkog režima u Jugoslaviji, prije nego što je Đilas objavio svoju knjigu „Nova klasa“. Radica je paralelno pisao i za hrvatske emigrantske novine: Zajedničar, Hrvatskog Glasa, Danice, Nove Hrvatske, kao i za Hrvatsku reviju. Zaključivši, da je Radica svojim tekstovima postao jedan od najeminentnijih hrvatskih publicista u političkoj i kulturnoj emigraciji nego i svojevrsni graditelj moderne, suverene i slobodne Republike Hrvatske.

Prof. Suzana Vuljević, je govorila o „Balkanskom jedinstvu, novom zamišljanje Regiona kao mediteranskog - Preporod Europe“.

Pof. Stjepan Matković, u posebno zanimljivom i intrigantno izlaganju „Iz emigrantske korespondencije Bogdana Radice: dopisivanje s Antom Smithom Pavelićem i Pavlom Ostovićem“, predstavio je tridesetak privatnih pisama, što su ih u razdoblju od 1949. do polovice 60.-tih godina prošloga stoljeća, Bogdanu Radici, iz emigracije slali njegovi predratni poznanici Pavelić i Ostović. Za vrijeme međuratne Jugoslavije, oni su bili pripadnici diplomatske službe. Nakon komunističkog prevrata, prvi je živio u Parizu, a drugi u Montrealu. U obrađenim pismima raspravljaju o nasljeđu Drugog svjetskog rata, drugim emigrantima, o praćenju događaja u Jugoslaviji, mogućnostima opstanka jugoslavenske države i drugim srodnim temama koje odražavaju gledišta onog dijela hrvatske emigracije koji je baštinio jedan oblik jugoslavenske ideologije i odbacivao komunističke prevlasti u bivšoj domovini.

Otrježnjenje i razočarenje Jugoslavijom

Prof. Marko Trogrlić u svom izlaganju „Bogdan Radica i Mate Ujević“ rasvjetljuje malo poznatu vezu dvojice hrvatskih velikana, njihovu misao i duh, koji ih izvorno oslikava. Istaknuo je kako je život svakog čovjeka tajna i nije ga lako predstaviti. „Radičin je život od najranijih dana satkan, s jedne strane, od slatkih zanosa, te s druge strane, od gorkih razočarenja gotovo proročansku skepsu čuo je vrlo rano kroz usta svoje stare none Nikoline Čulićke što kaže, kako Radica, reče: „Dico moja, ne znate ča ste učinili. Rušite najpitomije carstvo. Kakvog dobra može biti, kad se sjedinite s gorim od sebe?“ Zanosna klicanja „Mi smo s tobom, sivi tiću, Petre Karađorđeviću“, odjekivat će u njegovim ušima dok ne prispije do dana bolna otrežnjenja i razočaranja novom državom od koje su Hrvati tako mnogo očekivali, a tako malo dobili… u tim svoji životnim zapletima i obratima, trajno je ostalo iskreno prijateljstvo i povezanost sa svojim gimnazijskim kolegom, hrvatskim književnikom i leksikografom Matom Ujevićem.

Simbol raskola dvojice hrvatskih intelektualaca: Radice i Krleže

Najzanimljivije bilo je predavanje „Radica o Krleži i Krležijanstvu“ mladog prof. Stipe Kljajića. On je u svom izlaganju govoreći o dvojici najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća kazao, da su njih dvojica simbol raskola između dvije paralelne Hrvatske, jedna koja je završila u egzilu i druge koja je ostala djelovati u zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Prvi je bio konzervativni liberal a drugi marksist i komunist. Utjelovljavali su dva različita povijesna duha, južnjački i sjevernjački, koji su se suživjeli u modernoj hrvatskoj naciji. Radičino pisanje o Krleži može se podjeliti u dvije faze: ono od 60-tih godina prošlog stoljeća do sloma Hrvatskog proljeća 1971. I razdoblje nakon toga. U prvoj je fazi Radica pisao pozitivni o Krležinoj ulozi o događajima oko hrvatskog jezika i Deklaraciji o hrvatskom jeziku iz 1967. I tvrdio da je on imao iznimnu ulogu u tom hrvatskom nacionalnom preporodu pod komunističkom diktaturom. Poslije sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu, pod utjecajem razočarenja novim prilikama u Hrvatskoj Radica je promijnio svoj stav o Krleži, dajući mu na kraju krajne negativnu ulogu koju je imao kulturni atribut Titove diktature.

Prof. Irma Kovačević, u svom izlaganju „Kultura radosna duha“, govorila je kako Radica smješta Dalmaciju i njezine gradove, zaleđe i otoke u najizvornije duhovno-kulturne i civilizacijske prostore Mediterana, uspoređujući i pejzaž i mentalitet ljudi i povijesti i kulturu jezika bez imalo dvojbenih nategnuća…, istaknuviši, kako je Radica kazao “ Kome to nije jasno taj o Mediteranu ne treba ni misliti, jer ga ne poznaje.“ Briljantna oda dubrovačkoj diplomaciji kao faktu preživljavanja na razmeđima povijesno sukobljenih silnica, zaista može poslužiti kao svjedočenje o neuništivoj čovjekovoj moći prilagodbe, a u svrhu opstanka.

Dvostruki jugoslavenski kriteriji - Hrvatska iznova izišla iz rata s osjećajem krivnje

Prof. Zdravko Milišić, imao je izlaganje „ Godina 1945. iz perspektive Bogdana Radice“. Ovo je Godina u kojoj se sve počelo zadobivati konačni oblik: Tko nije za Jugoslaviju, protiv nje je, postavivši upitnom bilo kakvu slobodu. Radica se vraća u domovinu,  u novu tvorevinu Jugoslaviju i pod novim režimom. Hrvatska se iznova našla u jednoj velikosrpskoj priči u kojoj vrijede dvostruka pravila i kriteriji. Radica uvodi i zanimljiv termin  „korisnih budala“ u koje svrstava sve one koji surađuju s komunističkim režimom. Radica nudi svoju analizu sustava koji vješto krivotvori demokraciju pri tome uspješno gušeći oporbu dok hrvatski komunisti i političari ostaju nesposobni riješiti nacionalno pitanje. Uza sve to, Jugoslaviju je opterećivala neravnopravnost između zemalja i dvostruki kriteriji , na primjer „osudi ustaškog i četničkog pokreta“, gdje je Hrvatska iznova izišla s osjećajem krivnje. Osjećaj straha, posebno od OZNE, što je iskusio i sam Radica. Strah je zauzeo maha i kod onih koji su ga prouzročili, a ozbiljno je narušavao svakodnevni život ljudi i obitelji. U ovom radu se otkriva da je radica rodoljub, nikako nacionalist, on osuđuje svaki totalitarni režim, koji do cilja dolazi preko ljudskih žrtava, što će ga ponovno potjerati u emigraciju.

Prof. Edi Miloš ima je izlaganje „Radica i Francuska između dva svjetska rata“ ,kada je Radica bio novinar i diplomat u Parizu, te je grad prepoznao kao svjetionik europske civilizacije, ali taj grad svjetlosti, izazivao je kod njega koliko nade, toliko i razočarenje.

Prof. Ivan Mužić, govorio je o „Sjećanju na Radicu, na susrete s njime i njegova pisma i recenzije“. Radica je rado recenzirao Mužićeve tekstove, smatrajući njegove tekstove ispravnim.

Prof. Albert Bing, imao je izlaganje „Bogdan Radica i kultura neslaganja (osvrt na djelovanje u Hrvatskoj reviji“.

Prof. Vinko Grubišić, govorio je o svome boravku s Radicom dok je radio na pripremi Radičine knjige Sredozemni povratak“, koje je radio 1969. I 1970.

Prof. Josip Vrandečić je govorio o „Vječnom splitu“  Bogdan Radice, a završno izlaganje imao je prof. Ivan Bošković „Jedan grad, dva portreta („Vječni grad“ Bogdana Radice i „Splitski triptih“ Davora Velnića) te je govorio o temama sadržaja koje autori drže najdubljim odrednicama splitske prepoznatljivosti i identiteta.

Nakon izlaganja slijedila je vrlo žustra i zanimljiva rasprava o Radičinu životu i djelovanju, o NDH-a, o Titovoj Jugoslaviji, o progonu, emigraciji, OZNI/UDBI, otkrilo se niz detalja i situacija, koje sve dosada nisu bile poznate javnosti. Ovaj vrlo zanimljiv znanstveni skup, koji je bio dobro posjećen, nastojao otrgnuti zaboravu jedan prezaduženi život i tako ispraviti nepravdu prema Bogdanu Radici, domoljubu, književnom eroditu i misliocu, koji je svoje veliko djelo i djelovanje ugradio u memoriju splitske iznimnosti, ali i hrvatskog identiteta općenito. Tako se ovim „Skupom o Bogdanu Radici“ splitska i hrvatska kulturna i znanstvena pozornica odužila javnosti i jednom velikom čovjeku - jednom od svojih istaknutih i zaslužnih imena.

 

Dragica Zeljko Selak