Osim što smo već više od jednog stoljeća izloženi stalnoj presiji naših istočnih susjeda s ciljem osvajanja hrvatskih zemalja, svjedoci smo i drugih oblika agresije, od jezične preko nastojanja svojatanja kulturne i znanstvene baštine, do negiranja samoga postojanja našeg naroda i njegova identiteta. Jednom riječju: gotovo sve što je za hrvatski narod značajno, vrijedno i afirmativno, na meti je velikosrpskih megalomana i nastoji se ili prisvojiti ili destruirati i obezvrijediti.

Prisjetimo li se samo slučajeva iz novije povijesti (s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća), kad su primjerice, naši istaknuti književnici i intelektualci poput Ivana Aralice i Slavena Letice javno svojatani i proglašavani „Srbima“ – od čega su se sami morali „braniti“ putem medija (u javnoj „prepisci“ sa SANU i njezinim tadašnjim potpredsjednikom Dejanom Medakovićem) – oni nam dokazuju kako, nažalost, nije riječ o bilo kakvim efemernim ili ekscesnim pojavama, nego o dobro razrađenoj i dugoročnoj strategiji koja je sastavnica velikosrpske ideologije i jedan od njezinih brojnih patoloških pojavnih oblika.

Ovom prigodom, međutim, pozabavit ćemo se jednim drugim, također vrlo zanimljivim i znakovitim slučajem: pokušajem “srbiziranja” jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti, začetnika književnog realizma i pionira hrvatskoga romana, Augusta Šenoe, kojega se već prije više od 120 godina nastojalo pripisati „srpskoj književnoj tradiciji“(?!), očiti je primjer njihove smišljene i bezočne krivotvoriteljske prakse

U Beogradu je, naime, 01.rujna 1892. godine, izvjesni Mita Đorić, napisao „Predgovor“ za Šenoino Zlatarovo zlato. Nastojeći prisvojiti i autora i djelo, on na groteskan način krivotvori životopis slavnoga pisca. Budući da je to gotovo nemoguće prepričati, ostaje jedino čitateljima predočiti integralnu verziju teksta koji može poslužiti kao paradigma tipičnog odnosa Srbije toga doba prema Hrvatima i njihovom kulturnom i povijesnom naslijeđu (ne treba zaboraviti da se radi o koncu 19. stoljeća, punih 26 godina prije nego je došlo do „južnoslavenskog ujedinjenja“ u Državu SHS!).

U spomenutom “Predgovoru”, dakle, Đorić piše:

     “Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime 'Srbin'. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime 'Hrvati', drugima rekoše da su 'Dalmate', muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni do danas ne naučiše ni reči turski, a one što pređoše iz Srbije u Austriju, nazvaše Rascijancima – Racima*.

----------------------------------------

*Da se to čini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina učestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reče: ... 'u ovoj borbi beše i 10.000 Raca'. Dakle ni danas, posle tolikih usluga učinjenih Austriji, ne može sa njenih usta da izađe reč 'Srbin'. I danas smo za njih Raci!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i t.d. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni 'Vlasi', a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka... I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.  

Avgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. Novembra 1838 god. Gimnaziju i dve godine pravnih nauka svršio je u Zagrebu sa odličnim uspehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gomnazista upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a čitajući stare dubrovačke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, počeo je već tada da piše pesme i omanje pričice. U pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naročito slovenske književnosti i prilično zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napatio u Pragu, a i docnije u Beču. Iz Praga je slao pesme za 'Naše gore list' i 'Slavonca' a političke članke i podlistke za 'Pozor'. Sem toga radio je i za češke političke i beletristične listove. U Pragu je napisao i šaljivu igru 'Ljubicu' koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. God. 1864 dođe u Beč i primi se da uređuje 'Glasonošu' i Lukšićeve 'Slavische Blatter'. To beše ogroman posao, jer je vrlo često morao pisati sam svu sadržinu za oba lista. God. 1866 vrati se u Zagreb i poče da piše podlistke i pozorišne kritike za 'Obzor'. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost.God. 1868 stupi u službu kao činovnik zagrebačkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i deci našao obilatu nagradu za sve patnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. God. 1869 počeo je raditi za 'Venac' a god. 1874 postade urednikom i s pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoličke vere. Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po količini a i po vrednosti njegov rad može zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već i u svetskoj književnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni broja se ne zna a samih romana i povećih pripovedaka ima preko četrdeset. Građu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što bi počeo pisati, proučio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi lično na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište – sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka. Njegovi najlepši romani 'Zlatarevo zlato' i 'Seljačka buna' opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman 'Čuvaj se senjske ruke' crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U 'Diogenu' pak opisuje već novije doba – borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemačke u XVIII veku. Veliki roman 'Kletva' ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio J.E.Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog života: Prosjak Luka, Baron Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka i t.d.

Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: 'šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu'. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. 'Ja ću prvi početi da radim na izmirenju' reče mi on jednom prilikom 'ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko delo'. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman 'Braća' u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.

     Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman. Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše 'Braću' a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.

   28 Oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoa kao magistratski senator bi određen u komisiju, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo vanredno hladno i močarno i on tom prilikom nazebe, navuče tešku boljeticu, koja mu na veliku žalost naše knjige ugasi život u najsnažnijem muškom dobu 1 Decembra 1881. godine.

     I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njim. Kao potpredsednik književnog odbora 'Matice Hrvatske' sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se – slobodno mogu reći – u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je sav svoj život posvetio narodu, koji je umr'o radeći za narod, i umro s perom u ruci.- Slava mu!

Mita Đorić, 1. septembra 1892 g., Beograd”

(Izvor: originalni tekst Predgovora iz osobnog arhiva autora ovog teksta. Napomena: u prijepisu s originala, izvršen je samo prijevod s ćirilice na latinicu, bez bilo kakvih korekcija i ispravljanja, pa i gramatičkih pogreški – navedena fusnota također je sastavni dio Đorićevog „Uvoda“; dijelove teksta istaknuo Z.P.)

Ovdje je svaki komentar suvišan, no, treba dodati i to da je Đorićeva drskost išla i dalje od pukog krivotvorenja životopisa velikoga hrvatskog pisca.

On je nastojao “posrbiti” i roman za koji je napisao “Predgovor", zamjenjujući hrvatske izraze srpskima, pa čak i kad je riječ o osobnim imenima dobro poznatih povijesnih likova (biskup Juraj Drašković je kod Đorića “vladika Đorđe Drašković”, katolički svećenici su “popovi”, fratri “kaluđeri“, svijeće “lojanice” itd., itd.).

Na kraju, kao bi dodatnim “argumentima” potkrijepio “srpsko poreklo” pisca, on ispod njegove fotografije, u samoj knjizi, krivotvori ćirilični potpis autora (odn. samoga Augusta Šenoe!).

I, dok odriče pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na samobitnost, Đorić je jako pogođen činjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao “Rascijancima”, odn. “Racima” - iako je to izvedenica od povijesnog naziva “Raška” - ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli sve do XIV stoljeća i koja u biti i predstavlja njihov istinski etnički matični prostor (njegova reakcija na to sadržana je u fusnoti).

Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz čisto praktičnih razloga – Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćala je područje teritorijalno manje nego što je današnja “uža” Srbija), pa bi prihvaćanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o svome matičnom prostoru, morali ograničiti i svoje ambicije i aspiracije prema zemljama iz okruženja, a to ni u kom slučaju nisu željeli.

Opsesivno nastojeći nekako kompenzirati ozbiljno i nenadoknadivo stoljetno zaostajanje (na svim, pa i kulturnom polju) za srednjom i zapadnom Europom (i zemljama iz okruženja koje nisu pale pod tursku dominaciju – poput Hrvatske) , mnogi od “istoričara”, “intelektualaca” i književnika velikosrpske provenijencije, izlaz iz ovog ćorsokaka pokušavaju nadomjestiti na ovaj jednostavan način: prisvajanjem tuđe kulture, književnosti i znanstvenih postignuća, što ne rijetko djeluje groteskno, ali ni u kojem slučaju nije problem koji treba shvaćati olako.

Takve pojave se mora razobličiti, objasniti ih i argumentirano pobiti.

Kad je u pitanju svojatanje književne baštine Hrvata, Srbi su, pored svega ostaloga, posebice žestoko i tvrdoglavo nastojali (što i danas čine!) “dokazivati” kako je dubrovačka srednjovjekovna književnost, ustvari njihova; odabrali su, ne bez razloga, upravo ovaj segment hrvatske književnosti, jer se radi o najstarijoj i najrazvijenijoj književnosti u tom dijelu Europe i biserima autohtone hrvatske srednjovjekovne pisane riječi.

Unatoč činjenici da Srba u Dubrovniku nije bilo do 1815. godine (prva pravoslavna crkva izgrađena je tek 1877.), te da je ovaj grad oduvijek pripadao rimokatoličkom i zapadnoeuropskom vjerskom i civilizacijskom krugu, te da sve komparativne analize jedne i druge (dubrovačke i srpske) književnosti govore u prilog tomu da nemaju ničega zajedničkog i da se najviđenije i najznamenitije ljude iz njegove povijesti ni u kojem smislu ne može povezati sa Srbijom niti srpskim podrijetlom – po bilo kojemu poznatom antropološkom, sociološkom ili kulturološkom kriteriju – srpski nacionalisti i dalje tvrdoglavo ustrajavaju u tvrdnjama kako je ovaj grad “oduvek srpski”, pa sljedstveno tomu i sve što je u Dubrovniku stvoreno i postignuto kroz njegovu dugu, bogatu i burnu povijest.

Osim Dubrovnika, srednjovjekovni književni i kulturni centri našeg naroda na Jadranu bili su Split, Zadar, Trogir, Osor, Kotor i mnogi drugi gradovi, ali zemljopisni položaj Dubrovnika i njegov značaj, kao i činjenica da spada među najznamenitije i najpoznatije hrvatske gradove u svijetu, uzrokom je ovako patološke želje za prisvajanjem, koja je na djelu zadnjih 150 godina i još uvijek nije izgubila na snazi.

U nizu sličnih primjera drskih svojatanja hrvatske književnosti zanimljiv je i pokušaj “posrbljivanja” Osmana, nenadmašnog i veličanstvenog epa Ivana Gundulića (koji je, naravno, i sam proglašen „Srbinom“), a kojemu kao i Augustu Šenoi nitko tko je zdrave pameti ne može osporiti pripadnost hrvatskoj književnosti.

No, o tomu nekom drugom prilikom.

 

Zlatko Pinter