Previše je političke i stručne šutnje u Hrvatskoj kad je u pitanju hrvatski jezik, gospon Mijović Kočan. Hrvati u svojem vokabularu i hrvatskim simbolima nose sve tajne prošlosti jer se radi o jeziku i simbolima izgubljene civilizacije koji su se samo mijenjali kroz vrijeme, a donekle se sačuvala kod današnjih Hrvata.

 Hrvatski jezik se najviše mijenjao pod uticajem semitskih jezika i kršćanstva, te suglasničkog pisma jer izvorni hrvatski jezik je bio slogovan, što nam zorno pokazuje Baščanska ploča i mnoge sačuvane slogovne riječi kao čama, tama ili vara Lingvisti taj slogovni jezik nazivaju sans-krit. Suglasnički sufiks KRIT stoji za slogovni naziv HARAVAČA,  koji se još suglasnički pojavljuje kao HRUČ ili HRUT.

Zamislimo li načas nastanak hrvatskih suglasničkih riječi, otkrit ćemo simboliku izvorne riječi harvač i njezino izvorno značenje: krač-un, krug, kruh, kroj, grb, grob, naziv Kris ili Krist, kluč, hleb i tako redom. Stoga pitam: što bi mogao značiti naziv Harvač? Kako Semiti nisu imali slova za glasove R i Č, naziv Harvač se još pojavljuje Halvat, a bez slova U ili V i kao Halat, Halmat, Halpat, Halfat ili Halbat, te u mnogo inačica na suglasničkim pismima, posebice na starogrčkom. Ako iz ovih naziva ispustimo neka nepostojeća slovo u grčkom pismu, dobivamo druge inačice: Arat, Arvat, Armat, Arpat, Arfat (Arafat), Arbat (Arab) ili Alat, Alva, Alma, Alpa, Alfa i Alba.

Kako se mijenjao pravopis, pismo i religija, nastajali su i novi etnici. Tako etnik Harvač pod Romanima postaje Cerve, što se preko latinskog pisma odrazilo kao Serve, a ovaj pod Bizantom postaje Serbe. Slično, pod vlašću Venecije naziv Hrvat se pojavljuje kao Galiot. Naziv Galeč postaje Galec ili Gal. Pod uticajem Franaka naziv Hlavačan postaje Claven, a ovaj se odrazio kao Slaven. Dakle, hrvatski jezik je temelj mnogih europskih jezika, pa tako starogrčkoga i latinskoga. Mijenjala  se semantika preko novih religija, a mijenjalo se i pravopis zbog različitih pisama koja su dolazila sa Levanta.  

Gramatika Baščanske ploče je najbliža današnjoj engleskoj gramatiki  jer na njoj nalazimo samo četiri padeža kao u engleskom jeziku. Kad bi razumjeli promjene koje su nastale preko pisama, vidjeli bi da i danas u engleskom jeziku ima mnogo hrvatskih čakavskih riječi. Ništa neobično jer prije Engleza na tim prostorima su živjeli Kelti. Dakle, engleska gramatika nije proizvod latinske gramatike kao što su gotovo sve gramatike u europskim jezicima. Uzrok takvog stanja u Britaniji je kasno nametanje kršćanstva. Pravopis se mijenjao zbog latinskog pisma jer latinsko pismo nije imalo slova za sve glasove. Primjerice, glas Č se na engleskom piše dvoslovom CH, a glas Š dvoslovom SH.

Ovdje se neću baviti ni čakavskom ikavicom ni kajkavskom ekavicom jer to je prije  Grka bio hrvatski čakavski ekavski jezik. Ovdje ću se pozabaviti štokavicom, odnosno, Kašićevom jekavicom i Karadžićevom ijekavicom jer nastanak ova dva govora ima različito porijeklo.

Zamjenica što je ruska, a oni je pišu čto. Da bi se katoličanstvo proširilo na  slavenske prostore, Rim je pokušao stvoriti zajednički jezik za sve Slavene iliti Hrvate kao što danas čini drugarica Kord-ić. U stvaranju tog zajedničkog liturgijskog jezika sudjelovao je Bartol Kašić. Rim ga je nazvao crkveni staroslavenski jezik. Križanić je, međutim,  potvrdio da taj eksperiment nije uspio jer Rusi nikad nisu prihvatili taj jezik u liturgiji.

Postavlja se pitanje: Kako je nastao taj jezik i kakva je razlika između štokavske jekavice i štokavske ijekavice ili vukovice?

Kako su Franci nametnuli kršćanstvo u Crvenoj Hrvatskoj, koja se satojala od Raške, Dukle i Huma sa Dubrovnikom, oni su glas I pisali dvoslovom IE. Slovo I se u grčkom pismu zvalo iota, a taj naziv se kod Hrvata odrazio kao jat, dakle, slovo J i trebao je povezati sve Hrvate jednim jezikom. Tako je u Crvenoj Hrvatskoj nastala jekavica i zamjenila čakavsku ikavicu. Kako vučem porijeklo iz Boke, sjećam se kada se na mojem otoku liturgija vršila na štokavskoj ikavici.

Zašto glagolica, a ne glagoljica?

Neko vrijeme u latinskom jeziku se ispuštao početni današnji samoglasnik pa je naziv Arač postao Rač, Rak, Rat ili Rad. Međutim, ako su neki suglasnici dolazili ispred samoglasnika A, E i U, oni su dobivali nepostojeći glas J prije ili poslije samoglasnika, primjerice, maka i majka, vaka i vajka, mesto i mjesto, sena i sjena, luba i ljuba  ili kluč i ključ. Često se nepostojeći glas J stavaljao ipred samoglasnika na početku riječi, primjerice, ezero i jezero,  ezik i jezik, ura i jura, ara i jara, edan i jedan, ere i jere. Očito, glasove H i V je zamjenio glas J. Dakle, ovakve  jezične promjene se može otkriti samo poznavanjem starijih pisama i izvorne haravače čije riječi su se sastojale od dva polusloga kao hara, vara, para, sara, tara i tako redom.

Jezično neobrazovani Karadžić, ruski i austrijski špijun koji se izvorno zvao Karač,  dakle, Harvač, izmislio je Srbe i započeo je stvaranje novog naroda na temelju bizantskog naziva za Hrvate – Serbi i bizantskog kršćanstva jer je taj naziv i tu religiju prihvatio raški despot Dušan Silni kada je pokorio dio Albanije i Bugarske. Njega je pak iz zajednice ortodoksnih istočnih Crkvi izopćio carigardski patrijarh koji nikada nije priznao njegova osvajanja ni njegovu državu koju je nazvao Serbia niti ga je ikada okrunio za cara. Nakon toga, Dušan Slini je tražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro. Dakle, prva srbijanska ili srbinska, a ne srbska, država je nastala 1874. godine na prostoru Beogradskog pašaluka nakon poraza Osmanlija.

Karadžić nije samo izmislio srbijanski nego i slovenski jezik uz pomoć Trubara koji je osnovao slovenski jezik na temeljima dva izvorna hrvatska dijalekta – kajkavice i čakavice, te zajedno sa Karadžićem pokušao iskorjeniti Hrvate kao narod. Slovenci su nam uzeli sufiks IČ u prezimenima, a ilirci prihvatili IĆ. To nam čine Slovenci i danas, ali hrvatska politička elita toga nije svjesna. Na ova podmetanja su nasjeli hrvatski ilirci ne shvativši da se radi o uništenju hrvatskog naroda jer su sebe nazvali Ilirci umjesto Hrvati. Istina, u prošlosti naziv Ilir je bio grčki naziv za pokorene Hrvate koji su se ranije zvali Liburni.

Pučanstvo u Beogradskom pašaluku je govorilo kajkavskom ekavicom koju je Karadžić pretvorio u srpski jezik zamjenivši zamjenicu kaj zamjenicom šta, promjenom naglaska i uvođenjem turskih riječi. Tako je na temelju kajkavske  ekavice nastala srbijanska štakavska ekavica. Preko te ijekavice u hrvatski jezik ulaze ijekavizirane srbijanske riječi zajedno sa turcizmima i anglizmima.

Polako se mijenja hrvatska semantika i sintaksa, ali tih promjena nisu bili svijesni vukovci. Mnogi od njih toga nisu svjesni ni danas. Danas mnogi Hrvati iza glagola koji označuju namjere koriste prezent konjuktiva  umjesto infinitiv glagola. Štoviše, umjesto nastavka irati za strane glagole, Hrvati koriste srbijanski nastavak isati. Danas sam na Wikipediji pročitao da je glagolica staroslavensko pismo, a ne hrvatsko. Dobiva se dojam da je glagolica srbijansko pismo. Na tu podvalu nije reagirao ni jedan hrvatski jezičar, što je sramotno.

Na koncu se slažem sa gosponom Mijović Kočanom da književni jezik nije standarni nego umjetnički jezik i može koristiti nestandardne, dakle, dijalektne riječi. Zar je moguće Isuse da ovo nisu otkrili hrvatski vukovci koji nam se predstavljaju kao jezični znanstvenici?

 

 

Srećko Radović