Dva su ključna elementa u opusu suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika slikara Mladena Žunjića, dvije usko povezane, prožete strukture. Prva je boja a druga je ritam.

Mnogi će isticati , takav im je dojam, nedvojben, kako kolor ( od mrlja, fleka, točkica, pravaca, dijagonala, raznovrsnih ovala pa sve do istinskih erupcija boje ) ima stanovitu prednost, istaknutiji je, vidljiviji i reklo bi se nazočniji na nizu ulja i akrila, većinom u velikom formatu.

Žunjićevo kontinuirano i neustrašivo istraživanje i eksperimentiranje dovela ga je do značaja domininatnih boja, koje pojedinačno prevladavaju nad drugima na mnogim slikama i uklapaju se u obvezujući odnos s ostatkom kolorističke palete.

Pojedine , nadvladavajuće boje na platnu oživotvoruju složenu simboliku svijeta raznovrsnih, najčešće geometrijskih tijela ali i niz novotvorina utkanih u vibrantno zbivanje slikarevih imaginacija.

Najnoviji ciklus velikih formata nosi karakterističan naslov za slikara, ELIPSOIDNA VRLOŽENJA.

Da, ritam kao drugi važni element u cjelokupnom Žunjićevom opusu, raznolik je, nije uvijek snažan ali je izrazito i tada prisutan, zna biti i vrlo žestok, rabijatan, nezaustavljiv, prepun energije koju raspršuje unaokolo, limitiran okvirom slike, neprekidno povećavajući svoju brzinu koja ga u konačnici vodi prema samouništenju, prema velikom završnom prasku.

Ponekad bi pomišljao kako bi Žunjićeve slike bile gotovo idealne kao podloga za scenografiju suvremene baletne koreografije, prikladno se svojim ritmom uklapajući u plesne pokrete.

Ciklus novih slika Mladena Žunjića , čvrst je i siguran korak dalje autora u svaklodnevnom istraživanju kolora i motiva jer tko ne slika permanentno teško da može očekivati i minimalni napredak.

Dojma sam kako umjetnik sve dublje i snažnije uranja u skrivene dubine volumena slike, neprekidno tražeći skrivena lica već poznatih motiva, jednako tako istražujući snagu čvrstinu dominacije svake pojedine boje.

Žunjićeve slike u brojnim i obimnim ciklusima polako se pretvaraju u listove atlasa tajanstvenih vremena i prostora.

 

Miroslav Pelikan