Prikaz knjige: Stjepan Kljujić, „Izdaja Bosne“, Sarajevo, 2018.

Naslov knjige Izdaja Bosne s autorovim likom na naslovnici, nakon čitanja ostavlja dojam da je naslov Izdajnik, ali ne samo Bosne, jer nije ustavno a ni politički korektno prema Hercegovini, nego upravo Izdajnik Bosne i Hercegovine. Tim je riječima autor knjige nazvao mnoge koji su iz nužde morali napusti Sarajevo. Stjepan Kljuić dajući sebi veličinu da je Sarajlija veći od Sarajeva predstavlja se kao samosvjesni bosanski Hrvat, a obzirom da ta formulacija ne postoji (jer Hrvat je Hrvat gdje god da živi), nejasno ostaje nakon čitanja bogato opremljene knjige (žali Bože drveća za proizvodnju papira) po čemu je to bio jedini istinski zagovornik nezavisne Bosne i Hercegovine. Tako je uz ostale samohvale na brojnim stranicama ove knjige sebi pripisivao: prvi… jedini… najbolji… Autorova prirođena egocentričnost je istaknuta i u poznim godinama.

Mnoge je ljude Kljuić u ovoj knjizi oslovio kao: ˝Jadnik! Bijednik! Lažovi s kvislinškim ponašanjem! Nemoralan! Neobrazovan! Autsajder! Nacionalist! Šovinist! Fašist! Osoba bez političkog i trgovačkog talenta! Ulizica! Bez političke zrelosti! Dorasli da budu tek egzekutori! Vezni igrači! Drugorazredna politička figura! Najveće zlo! Jugonostalgičari! Kriminalne uzdanice! Karikaturni likovi! Oni koji u zakašnjelom pubertetu pišu poeziju! Politički starci! Mnogobrojna halaša! Politički diletanti! Kvislinštvo iz habita!˝... i sličnih epiteta. Prođe mi filozofska misao kroz glavu kako ljudi u drugima uglavnom vide ono što osjećaju u sebi. Pa se upitah, tko je Stjepan Kljuić?

Stjepan Kljuić je studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali bez postojanja podataka o diplomiranju. Radio kao novinar od 1965. u Oslobođenju, a nakon toga u Vjesniku. Dolaskom demokracije ˝osjetio je prostor˝ i preko preporuke uključuje se u politiku. Za vrijeme svog političkog djelovanja promijenio je tri stanke i to HDZ BiH, Republikansku stranku BiH i Socijaldemokratsku stranku BiH. Živi i radi u Sarajevu.

Gradeći svu svoju reputaciju na konstataciji, koju je u ovoj knjizi ponovio najmanje deset puta, kako je nadmoćno dobio izbore 1990. i uvjerljivo pobijedio, te naglašavajući kako je stvorio ˝SVOJ˝ politički program Hrvata 1990. te ˝STVORIO˝ stranku HDZ BiH, sve ono što je naglašavao sa velikim JA. Moram krenuti od te važne činjenice, nakon koje će sve druge iznijete u ovoj knjizi biti besmisleno komentirati, jer na isti način priskrbljuje sebi ono što su činili isti oni koje blati u ovoj knjizi, a nisu mu u mogućnost odgovoriti s onoga svijeta.

Činjenica je da je nakon smjene Davora Pernovića sa mjesta predsjednika HDZ BiH kao vršitelj dužnosti na to mjesto postavljen do tada potpuno anonimni sportski novinar sa srednjom školom, specijalizirani za stolni tenis posredstvom i urgencijom fra Petra Anđelovića i Vitomira Lukića kod predsjednika Tuđmana. Posebnu potporu pružio mu je Josip Manolić. Na konvenciji HDZ BiH 23. ožujka 1991. kad se biralo novo stranačko vodstvo, zbog upitne Kljuićeve legitimnosti vršitelja dužnosti, Kljuić je bio jedini predloženi kandidat ispred Nominacijskog povjerenstva. Iako se s tim nije slagala većina općinskih odbora, predlagali su Matu Bobana kao drugog kandidata i koji je imao potrebnih pedeset potpisnika članova konvencije, što je značilo da je praktično i uvjerljivo jedini kandidat za predsjednika. No, dogodio se neočekivani obrat. Posredstvom gostiju iz Zagreba, Boban se sam povukao iz kandidature za predsjednika izašavši na govornicu i jasno obznanjujući traženo. Nakon toga, prihvaća se podpredsjedničke funkcije zajedno sa Vitomirom Lukićem, a Stjepan Kljuić ostaje jedini kandidat za predsjednika, kako je i obećano u Zagrebu. Mnogi su tada izrazili negodovanje i odstupili su ne surađujući sa dodvoričkim Kljuićem, a prvi od njih je bio ugledni profesor Miljenko Brkić, koji se ponovo vratio u HDZ i u aktivan politički život u trenutku kad su trebali ljudi od djela.

Iz svih 453 stranica knjige Izdaja Bosne Stjepana Kljuića, nameće se zaključak da je knjiga bez glave i repa. Naočigled se radi o tekstovima preuzimanim iz drugih izvora i friziranim u svrhu objave knjige, tekstovima različitog stila od kolumne do nedatiranih pisama kojekakvim Kljuićevim uglednicima, nerazjašnjene povijesne činjenice i nametnuto osobno mišljenje, nagađanja, izmišljotine i laži te lažno optuživanje, navođenje netočnih imena ili pak nadimaka koje je načuo. Tu su i odabrane fotografije u svrhu osobne promidžbe kao tobože najvećeg državnika, otvorena mržnja prema mnogim spomenutim dužnosnicima svih nacionalnosti, brojne kontradiktornosti i sukob u mišljenju samog sa sobom od teksta do teksta. Sam primjer toga su njegovi navodi na 256. stranici u kojoj navodi da Franjo Tuđman i Alija Izedbegović nikad nisu uspjeli naći zajednički jezik, dok samo šest stranica poslije piše kako su njih dvojica bili najveći suradnici. Osim toga, isto se ponavlja sa Gojkom Šuškom i Slobodanom Miloševićem. Autor miješa kruške i jabuke pokazujući očito nepoznavanje stanja na terenu gdje su se vodili ratni sukobi, a predstavlja se najvišom vojnom komandom tim istim postrojbama koje ne umije točno ni pobrojati i druge slične neozbiljne konstatacije.

Za osobne interese Stjepan Kljuić, treba jasno reći, da je svojim (ne)djelovanjem nanio ogromnu štetu hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini jer se zakačio za „Alijinu kesu“ i nadao se kako će preuzeti predsjedništvo od 19.12.1992., iako je kao pajac za igru služio muslimanskim, kasnije prozvanim bošnjačkim političarima, da s njim manipuliraju pred međunarodnom zajednicom. Zadovoljavajući svoj ego povlasticama i naivno upadajući u zakulisne igre, te servirajući na pladnju svoj narod posebno vidljivo kroz Komisiju za ratne zločine BiH koja se pretvorila u stranačku i prilagodila sve pokupljene podatke u banci podataka za svoje potrebe, što će kasnije imati neželjene posljedice i sam je priznao.

Likovanjem nad optuženim i lažno svjedočenje o sporazumima na kojima nije nazočio, likovanjem nad umrlim koji nemogu pobiti njegove neistine, zatim, likovanjem nad tragičnim nesrećama članova obitelji nekih od političara i vojnih dužnosnika te nad navodnim nemoralnim ponudama koje je odbijao, a sve u svrhu da se prikaže čistog obraza, ova knjiga ostavlja dojam pravdanja. Da kojim slučajem pisci Miljenko Jergović i Jevrem Brković nose suknje, iz čijih tekstova koristi samo što mu odgovara, grčevito bi se Kljuić uhvatio za njih da ga jednom riječju brane u tom njegovom požrtvovanom (ne)radu.

U knjizi je vidljivo kako je uglavnom najvažnije informacije dobio od bezimenog pomoćnog osoblja u službama ne potkrjepljujući ih niti dokazima niti činjenicama. Ponekad bi uočio i uputio kritiku kada bi bilo koji preostali Hrvat bio smijenjen i maknut s dužnosti, jer je sve nacionalističko čistilo. Primjerice, piše kako je Željko Knez smijenjen s mjesta zapovjednika II korpusa AR BiH, no do svijesti mu nije dolazilo zašto je on tu gdje jeste.

Veliki dio knjige posvetio je svom aktivnom radu. Tako navodi kako mu je u Predsjedništvu RBiH pri raspoređivanju dužnosti pripalo da se brine o društvenim djelatnostima – o kulturi, sportu, turizmu… Jedino što je uspio sa suradnicima napraviti bio je Olimpijski komitet BiH u kojem je paradirao sa sportašima gdje je god mogao. Valjda je po njegovom sudu to teže i smrtonosnije od dužnosti na kojima su u isto vrijeme mnogi ginuli u rovovima. Ipak, ni to ne potraja dugo, jer je s istog mjesta smijenjen. Razlog tomu on zna najbolje.

Eliminirani i nesuđeni na gotovo svim pozicijama, od člana Predsjedništva do Gradonačelnika Sarajeva, sirotom Kljuiću ponuđeno je mjesto savjetnika za vanjsku politiku u kabinetu Dragana Čovića. Njega Kljuić naziva svojim istinskim nasljednikom, a pitanje je što mu je to u naslijeđe ostavio?

Najtragičnije razdoblje autor vidi u 1993. godini u ratu sa kako kaže Hrvata i „naših“ muslimana, kao da se od rujna 1991. i tijekom cijele 1992. ništa nije događalo. Hrvatsko vijeće obrane niti jednom nije spomenuo u knjizi. Stoga, pitam se, zna li se autor da se još negdje pucalo osim u Sarajevu? Zna li da su prvi organizirani otpor srpskoj agresiji pružile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane kad se u Sarajevu još govorilo da to ˝nije njihov rat˝?

Očita motivacija Kljuiću za pisanje ove knjige bile su druge knjige koje i sam navodi u tekstovima. Citiram ih: ˝knjiga Bosanski rat od Dobriše Ćosića prepuna je laži, koju je izdigao na razinu najjačeg srpskog oružja u njegovoj povijesti i prvorazrednog nacionalnog interesa˝, ˝Politički razgovori Hrvoja Šarinića iako je isključivo bio u ulozi kurira˝, ˝luksuzno opremljena knjiga pod naslovom Olimpijski spomenar˝. Ovoj zadnjoj očito kontrita, dok je u istoj gotovo izostavljen, odnosno tek spomenut kao jedan od predsjednika. I naravno, bez djela koja je učinio. Znakovita je i autorova rečenica uz spomenutu knjigu Olimpijski odbor koju citiram: ˝Da je kojim slučajem ovo knjiga privatno izdanje i osobni odnos prema događajima, svaki prigovor bi bio izlišan˝. Zanimljivo je kako baš Kljuićeva knjiga zagonetno taji i podatke o autoru i izdavaču. Sudeći prema luksuzno obrađenim vanjskim izgledom knjige te po njezinom nakićenom sadržaju očito je ovdje riječ o nečijem naručenom radu. Shodno tomu, u ime poginulih branitelja i žrtava rata, potrebno je progovoriti i suprotstaviti se neistini sročenoj u knjizi.

Njegove teške optužbe da je Zagreb bio krvnik bosanskih Hrvata su neutemeljene. Iz autorovog predstavljanja kako je on bosanski Hrvat potrebno je još jednom reći, ne postoje bosanski Hrvati nego samo Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini, odnosno žive u dvije države koje podjednako vole jer su kolijevke hrvatstva. Zapravo, Bosna i Hercegovina koja je malo šira od autorovih sarajevskih pogleda.

Loše knjige ne zavrjeđuju biti spomenute i možda je tako najlakše da ostanu zaboravljene. No, ako se netko poziva na istinu za koju nema činjenice i argumente, posebno ako se spominju i blate ljudi kojih nažalost više nema i ne mogu pobiti napisano, odgovornost je svakog pojedinca koji više zna o događajima i sudionicima, glasno reći što je laž. To je jedini razlog zašto je potrebu iznijeti osvrt na knjigu Izdaja Bosne Stjepana Kljuića.

Nažalost, danas može svatko objaviti knjigu i pisati o čemu hoće, pa čak reći i da je istina iako nije. Pitam se, nije li to razlog da su baš takvi autori obezvrijedili značaj i ulogu knjige? Kritika je nužno potrebna i propitivanje svakog djela je važno jer to je trag koji ostaje za nama i odgovorni smo prema vremenu, kako prošlom tako i budućem.

 

Anita Martinac