Prikaz knjige: Franko Burmas, Žrtve komunizma na Korčuli, HŽD, Zagreb – Korčula, 2015.

Istina o jugokomunističkim zločinima, hvala Bogu, polako izlazi na vidjelo. Pozdravljaju to oni na koje se zlosilje nesmiljeno oborilo. Nije se radilo samo o protivničkoj strani, nego i o onoj koju bismo uvjetno mogli nazvati »njihovom«. Jasno nam to pokazuje ovo djelo pred nama.

Na Korčuli ustaša i domobrana nije bilo. Bili su samo kao osvajači Nijemci i Talijani, te kao »osloboditelji« partizani. I na stotine Korčulana je poginulo u raznim partizanskim bojevima. No, ginulo se i od partizanske ruke. »Onih, više od osamdeset Korčulana koje su partizani-komunisti likvidirali, za vrijeme i nakon kapitulacije Italije, nevine su žrtve, i partizansko-komunistički su zločin nad vlastitim sunarodnjacima.« (str. 171.) Ovo još više razotkriva zločinačku narav komunističke ideologije. Ubijala je ne samo protivnike, već svakoga onoga tko nije stupio pod njezin stijeg. Ogledalo se to i u slučajevima tzv. obilježenih. Komunistička partija odlučila nekoga likvidirati. Ali zbog određenoga razloga ne želi to izravno učiniti pa dotičnoga šalje u prve borbene redove i na najžešća mjesta. Ne pogine li tu stići će ga metak negdje iz pozadine.

Franko Burmas koji sve ovo priča rođen je i odrastao na Korčuli. Zbog toga suvereno razlaže kako je to kad ti »tvoj« zasjedne na vrat. Komuniste nije brigalo što bez domaćeg pučanstva uopće ne bi mogli opstati na tako zatvorenom prostoru kao što je otok. Njima je bilo do utjerivanja njihove ideologije ljudima oko sebe, milom i silom. Spoznali su to i oni svećenici koji su im pomagali. »Bilo je iznenađenje da je toliko svećenika i redovnika surađivalo i pomagalo u borbi protiv okupatora, o čemu se vrlo malo znalo, jer se nakon rata to prešućivalo, a s vremenom sasvim zaboravilo, jer se progon svećenika i redovnika zaoštrio do neshvaćenih granica.« (str. 177. - 178.)

Osim podrobnosti oko uhićivanja i ubijanja nedužnih ljudi, Burmas je naveo i imena ne samo pobijenih već i njihovih krvnika. Učinio je to mirno i razložno, sa željom da istina oslobodi i potomke žrtava i potomke krvnika. Samo na tom načelu može se graditi pomirdba i daljnji zajednički život.

Ovo bi djelo najprije trebali pročitati oni koji i dalje brane zločinački jugokomunistički sustav. Vjerujem da bi im itekako pomoglo u čišćenju pamćenja te u okretanju na pravu stranu.

 

Miljenko Stojić