Jako Baltić, Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni 1754-1882., priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr. fra Andrija Zirdum, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2003.

Fra Jako Baltić (1813. –1887.) je pripadao skupini bosanskih franjevaca koji su se 1840. godine tajno vratili u Bosnu kako bi u njoj podignuli ustanak protiv turske vlasti, koja u svojoj poduljoj agoniji nije uspijevala držati pod nadzorom sve nasilnije bosanske Turke, a kamo li provesti reforme o jednakopravnosti neislamskih mileta s Turcima.

Njegov pak „Godišnjak“ sačuvan je u rukopisu i prvi put objavljen 1991. godine. Ostala su mu rukopisna djela izgorjela u požaru kad su jugoslavenski partizani 1945. zapalili franjevački samostanu u Gučoj Gori. „Godišnjak“ je, napominje priređivač, sačuvan samo zato što je bio posuđen, a preživio je i muslimansko zaposjednuće te mudžahedinsko pustošenje samostana 1993. godine samo zato jer je bio pravodobno sklonjen.

U prvi dio svoga „Godišnjaka“, odnosno za razdoblje od 1754. do 1799. godine Baltić je uvrstio najvažnije iz „Kronike“ fra Ive Mirčete (1754.-1807.) i njegovih nastavljača, a za razdoblje od početka 19. stoljeća do 1840. koristio se i aktualnom povijesnom literaturom koja je izlazila u Zagrebu.

Stanje tamnoga vilajeta

Posebna vrijednost „Godišnjaka“ su zabilježbe od 1840. godine pa do auktorove smrti, jer u njima, osim vjerodostojnih vijesti svoga vremena, Baltić slika i političko, društveno, gospodarsko, crkveno te kulturno stanje „tamnoga vilajeta“ zaostala povijesnim usudom u samom središtu hrvatskoga povijesnog prostora duboko uvučenu u gotovo samo središte Europe.

Baltićeva jezična podloga je hrvatski ikavskošćakavski govor središnje Bosne, u kojem se još uvijek mogu pronaći i čakavski govorni elementi. Doduše, nije kod njega više riječ samo o franjevačkoj jezičnoj i književnoj tradiciji, nego o jeziku hrvatskih iliraca, što se ne očituje samo u bilježenju refleksa glasa jat, nego i u mnoštvu sintaktičkih elemenata. Bitne značajke Baltićeva doba i njegova Godišnjaka temeljito je u predgovoru obradio fra Andrija Zirdum.

Književno oblikovana kronika

Baltićeva kronika nije samo historiografski zapis, nego je u odnošaju na druge fratarske kronike književno najkvalitetnija. Njegovi su zapisi građeni kao niz umjetničkih priča pretočenih iz stvarnoga života prepuna tegoba i pogibelji nepoznatih europskom čovjeku u jezik hrvatskih iliraca i preporoditelja 19. stoljeća.  

Priređivač je „Godišnjak“ iz tehničkih razloga podijelio na dva dijela – prvi, od 1754. do 1835. te drugi dio od 1839. do 1882. godine.

U prvom dijelu oslikani su karakteristični događaji vezani za spomenuto razdoblje, a uglavnom su poznati iz starijih franjevačkih kronika. Riječ je ponajprije o turskom teroriziranju kršćanskoga naroda, što je posebno dolazilo do izražaja u vremenima različitih turskih vojnih pohoda.

Drugi problem s kojim su se susretali hrvatski katolici pod osmanskom vlašću bili su pritisci da se poturče ili pak nasrtaji pravoslavnih patrijarha da ih podvrgnu pod svoju vlast, a onda „porišćane“, odnosno prevedu ih u pravoslavlje, što je dovodilo u pitanje opstanak Hrvata uopće na tom području. Sve to bilježi Baltić u svojoj kronici.

Turčenje i pravoslavizacija

Povjesničari još uvijek nisu dovoljno istražili te procese koji se, nažalost, nastavljaju i danas, samo u drukčijem političkom obliku.

Pavo Živković primjerice u svojoj studiji „Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća“ piše o islamizaciji i prijelazima na pravoslavlje kao podjednakim pogibeljima za hrvatske katolike. „Više puta katolici u Bosni trpjeli su progone od pravoslavnih nego od Turaka“, parafrazira on Lastrićev zapis te iznosi njegovu ocjenu kako „više u njima imamo dušmane negoli u Turcima jer ne prestaju nastojati da nas podjarme“. Navodi i ocjenu biskupa Marka Dobretića koji za njih veli: „Panjkaju na nas po tribunatih ono, što ne bi vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuće u svako zlo; dave, globe i gule.“

Iz tih postupaka, koji danas pokazuju krajnje ciljeve većinskih naroda u dvama bosanskohercegovačkim entitetima, kao i janjičarskoga terora i nasilja bosanskih baša te prikupljanja harača i uzimanja petina i desetina od prinosa nastao je politički profil današnjega bošnjačkog (muslimanskog) političara, odnosno javnoga djelatnika.

U više navrata Baltić bilježi pokušaje pravoslavnih vladika da podvrgnu katolike svojoj vlasti. Tako primjerice bilježi pokušaje 1776. vladika po Hercegovini da porišćane kršćane, a 1781. godine pravoslavni vladika, kako piše Baltić, krenu u progon fratara i kršćana po Duvnu pokušavajući i ovaj put kršćane „pritirati“ u ristjansku viru.

Turci ne poštuju odluke više vlasti

Kad je pak riječ o pokušajima da se kršćane poturči, u sklopu osmanskih reforma, piše Baltić pod godinama 1853. i 1854. da je Carigrad odlučio kako se proces turčenja može voditi samo u Sarajevu. Tako on piše „kako je na vezira bosanskog od Devleta došla zapovid da se nigdi u Bosni ne more poturčiti, nikakvu sudu, nego u Saraevu. Ovoj zapovidi povod je dalo ovo: Turci običavali bi turčiti… često put s pritnjom oli mitom oli kom drugom privarom. Ovo su radili od starina, silom najviše izturčili. Dosti bi bilo priašnjih vrimena izvesti kadii dva svidoka turčina, koji bi rekli: Ovi oli ova se rekla poturčiti; odmah slidilo bi turčenje. Ako li ona osoba ne bi htila, tada s tamnicom i gladom morila bi se. Ovo su čudesa Muhamedova s kojim je viru svoju razširijo.“

Bosanski Turci se, unatoč tomu, nisu držali spomenute državne odluke pa Baltić zapažajući njihov prozelitski fanatizam piše: „Ako divojka krstjanka pristala bila, ter bi se njom želio oženit poturica kakva, ova kad bi se udala za krstjanina, teško se paroku koji bi ji vinčo i onom za kog je vinčana… Koliko puta doskoro činili su turci silu krstjanima? Ako bi se dite kakvo našlo u službi njihovoj, krstjansko, mučili bi ga gladom, dok se ne poturči. Najviše bi žalosne siročadi poturčili, koji bi izgubili otca oli majku.“

Ta crta nepoštivanja odluka viših vlasti kad ne odgovara politici poturica danas se očituje u neprihvaćanju odluke Ustavnoga suda po kojoj Hrvati sami trebaju izabrati svoje predstavnike vlasti, a ne da im ih biraju poturice kao što su ovaj put izabrale stanovitog Željka Komšića.

Janjičarsko nasilje

Nasilje pak prema katoličkim Hrvatima svaki bi se put ponavljalo uoči kakva rata, a u tom su prednjačili baše janjičari koji su pljačkali sela, fratarske kuće i samostane zato što im navodno sultan nije dao plaću za njihovu vjernu službu. Baltić podsjeća kako 1769. „janjičari baše, popisani i nepopisani, udariše po selim krstjanskim otimaju konje, marvu, pare i što im na očio dojde; rane i ubijaju krstjane“.

Osvetničko nasilje pak bilježi u 1829. godini kao strahoviti progon kršćana nakon što su hajduci negdje u planini ubili nekoga turskog zločinca. „Kapetan dervenski osudi za ovog turčina ima osići 100 glava krstjana… najpri dest krstjana prvih uhvate, osiku jih uši, nos, ruke, kosti jim sa svojim nadžacima sataru, zatim na peke isiku, tako ovi mučenici Isusovi život ovi svršiše“.

Nakon toga, piše Baltić, Turci „gdi su mogli kog krstjanina prije uhvatiti, glavu su mu odmah osikli; stotinu su glava namirili za 25 dana. Ovih žalosnika glave donosili su u kuću njihove rodbine oli žena i dok nisu rečeni glava crvi raztočili u kućama prižalosne rodbine, nisu dali kopati. Tilesa pako rečenih žalosnika nisu dali također zakopati, nego su ih živine i tice pojele… Žene i divojke krstjanske oskvrnjivali su , divojke silom hotimali i turčili…“

Među cijelim nizom zločina, koje bilježi u svojoj kronici, ističem ovaj iz 1875. kad su strašan pokolj počinila dva Turčina 14. svibnja u selu Poljskoj kod Zenice. Masovni zločin je toliko karakterističan u svom barbarstvu kao i u sudskoj odluci, koja je nakon više od jednoga stoljeća na mnogim hrvatskim žrtvama samo preslikana na Međunarodnom sudu u Haagu. „Dojdoše dva turčina oružana noću u kuću Ivana Gele, ovog odmah posikoše, zatim ženu Ivku, ćer Maru od deset godina, Anicu od sedam godina, Mandu od tri godine, Marka sina od četiri miseca. Ivu pod rebrim nožem da su mu se jetre vidile, ruke mu osikli i opet ga zaklali, Ivki ruke osikli, ter opet priklali, Maru zaklali i prste u ruku osikli. Anu, po glavi nožem posikli i mozak joj se vidi, ter opet proboli nožem. Mandu priklali i Marka priklali. Ne bi gore medjedi radili. Ovo su dva Turčina iz sela Preočice učinila, Agan Paltiović i Šivčić. Sud Agana uapsi i posla u Vidin, a Šivčića pusti, na tom sve projede.“

Kako sude turski sudovi

Kako pak sudi turski sud najbolje pokazuje svjedočanstvo iz jedne predstavke međunarodnoj diplomaciji: „Turci mlogu raju pravu-zdravu nemilo poubijaše. Kad na sud dojdemo, sud hište svidoke. Ako izvedemo raju za svidoke, muftije, kadije i svi turci skoče: Ne more raja na Turčina svidočiti 'hiljadu raje a jedan turčin'. Turčin na turčina svidočiti grih je smrti po Alkoranu…“

Uostalom, kao i danas u slučaju Hercegovačke banke, ubojstva zamjenika ministra unutarnjih poslova Joze Leutara i mnoštva hrvatskih žrtava što su ih još tijekom rata masovno smaknule muslimanske vojne postrojbe.

Za takve svoje barbarske postupke imaju čak i razumijevanje europskih upravitelja. Kako ga ne bi imali kad je Baltić tu muslimansku poturičku značajku opazio još 1848. kad glede stanja u Bosni piše kako su bosanski Turci lukavi jer „nikad dobra krstjanima ne misle – viešto privare vezira svakog koji nije ovim zemljama višt“. Posebno pak europske upravitelje s njemačkoga govornog područja, poput Wolfganga Petritscha ili Christiana Schwarza Schillinga!

Harač rajo!

Bosanski Turci, piše Baltić, „najveći zulum čine krstjanim kad arače kupe; na najmanju dicu arač od 15 groša uzimaju, koji ne bi imo platiti, vode ga sa sobom kano roba svezana, o plotu ga višaju i muče; s ovim mlogi od jada, čemera i muka umru. Osim ovih muka, vode aračlie sa sobom po šest više konjenika, sve gladnih kano vukova i najveći nakomica, ter hoće konak svima. Platila bi rebra onoga koji ne bi, kako hoće aračlia, konak pripravio, premda je bilo zabranjeno od praviteljstva mloge sobom voditi i naređeno da moraju konak platiti, ali turci to slušali nisu.“    

„Bezi bosanski“, tvrdi, „misle da je njihu Bog stvorio kano čovika, a druge ljude kano marvu koja bezim i agam samo služiti mora“.

   Zbog općega zlosilja 1875. godine buknuo je i Hercegovački ustanak koji se proširio i na Bosnu. Europska diplomacija poticala je uvođenje reforma u tursku upravu, nu Turci se, piše Baltić, ne žele odmaknuti od svoga šerijata. „Hoće, naime, da krstjani ostanu vavik raja brez ikakva prava, kano goveda, samo da služe turcima.“

Hrvatska pomoć ustanicima

Baltić bilježi i kako su ustaše uspješnije ratovale u Hercegovini nego u Bosni, ali i nasuprot turskom teroru, europskoj bešćutnosti ističe on humanitarni karakter hrvatskoga naroda u cijelom pograničnom kraju s Turskom. „Kad bi ih (ustaše) turci razbili bižali bi u Austriu… Ovog vrimena proslavi se narod hrvatski, dajući ovim siromacim pomoć u novcu i odići, drugačije bi pomrli od glada i od zime. Bog jim stostruko platijo!“

Bosanski Turci, piše Baltić, „veliki su junaci kad žalosnu raju gule, bez oružja, a kad vide oružanu jednu vojsku pram sebi, bieže.“

Zbog svega tog fratri su s narodom, piše, preko austrijskih izaslanika u srpnju 1876. uputili poziv austrijskom caru i hrvatskom kralju Franji Josipu, u kojem ističu, kako bi najbolje bilo da on preuzme vlast u BiH.

Osim što bilježi pojavu brzojava revolucionarnu pojavu konja u brazdi, Baltić bilježi kako je 1866. godine vezir Osman-paša uveo u Bosnu „stampu srbsku“, kad je počeo tiskati novine „Bosanski viestnik“ „s jedne turski s druge srbski, jezik neureden s kojim Bošnjaci onako ne govore, ko turci ne znaju.“

Baltić, kako se vidi, razlikuje, dakle, srpski od hrvatskoga jezika kojim se govori u Bosni pa novine koje tiskaju turske vlasti na srpskom i turskom Bošnjaci ne mogu čitati, jer ne razumiju ta dva jezika.

U Srbiji ne smije biti katolika i Hrvata

Zavidno mu je poznavanje međunarodne politike, a poglavito one koja se tiče odnosa prema hrvatskom narodu. Tako on na svom putovanju u Carigrad pod godinom 1846. piše kako prolazeći kroz Srbiju „narod uopće srbski prost je odveć, ne trpe katolike kojih dosti ima iz Bosne u Biogradu i u drugim mistim niti se smiju kazati da su katolici jer ih Srbi rado ne bi gledali. Zato ista svoja imena prominu kad priko Drine prijdu… U svoj Srbii nijedne kapelice, a kamoli crkve imaju, a Srbia… tog ne dopušta ter s tim nemajmo se čuditi turcim…“

„Srbi, buduć svi grčke vire, katolike ne trpe, nigdi misnika katolika, osim u Biogradu u konsulatu austrianskom, komu nije slobodno ni mrca ukoparti katoličkog, nego sve čini pop grčke vire.“

Ono što mnogima tada pa ni danas u Hrvatskoj nije bilo jasno, Baltić je vidio iz prve ruke: „Srbi i Crnogorci tukli su se s turcim svu drago lieto (1876.). Srbi vavik gubili, a Crnogorci dobivali. … Nikad više grmljavine, a manje kiše! Srbi su bučali, hvalili se i vikali da će Bosnu osvojiti.“

Stoljeće kasnije Baltićevo zapažanje pretvorit će srpski književnik Dobrica Ćosić u književno oblikovanu istinu kako je laž stvorila Srbina.

Nu je li samo laž ili ruski politički interes razvidno će opet registrirati Jako Baltić kad godine 1882. bilježi kako Rusija učini sretnom Srbiju: „ona bo do toga nikad ne bi mogla doći, buduć se slaba pokazala u boju s Turskom, i da ne bi Rusije, postala bi pašaluk turski, ali moguća Rusija uzdiže je do stepena kraljevine.“

Među Hrvatima u Carigradu

Baltić ima poseban osjećaj za hrvatske probleme. Radilo se o pitanjima prošlosti ili pak aktualnom stanju. Kad piše o turskom upadu preko Une 1782. godine posebno stilizira taj napad kojeg je vodilo 30 pravoslavnih hajduka u kojem su pobijeni hrvatski svećenici: „Slidećeg lita svega velika se svađa događaše među turcim u Kraini i Rvatim preko Une… Odkud slidila su plinjenja i ubojstva mloga. Turci dubički s 30 ajduka-ristjana po noći prijdu Unu riku, udare na jedan samostan, poubijaju sedam redovnika i svu službu, opline samostan i crkvu i natrag pobignu.“

Kad pak piše 1849. o svom boravku u Carigradu gdje je dvije godine pastoralno skrbio za Hrvate ističe kako „u Carigradu mlogo ima katolika slavljanskih, Hrvata koji dolaze iz Albanie, od Skadra i Bara, službu čine i rade u Carigradu i kad novac steknu, vraćahu se“ natrag u svoju domovinu.

Zapaža on i njihove karakterne osobine pa naglašava kako „među Slavljanima ondašnjim najpošteniji su Hrvati, u kakvim zlim prigodama se nalaze, sa svim tim svoj pošteni značaj uzdrže. Samo im se mora zamiriti, što su na osvetu i dvoboj mlogo prignuti.“

Oduševljenje banom Jelačićem

Bole ga pokušaji madžarizacije hrvatskoga naroda koju Ugarska „silom, s mačem, puškom i topom htede narod naš vas izmađarit.“ Zato on s posebnim oduševljenjem piše o vojničkim pothvatima hrvatskoga bana Josipa Jelačića 1848. godine.

„Hrvati da bi sačuvali narodnost i jezik, a i virnost svom kralju, dignu se listom pod svojim banom Jozipom Jelačićem. Zaključe svi tvrdo ne popustiti svoje narodnosti ni najmanje. Nikad, more biti, nije bilo toliko jedinstvo i sloga među Hrvatim… Velike priprave učiniše za boja, Žene, gospoje, divojke po Hrvatskoj skidaju sa sebe svaku dragocjenost i za obranit narodnost davaju. Neizkazanu radinost, živahnost i zahuzetje za jezik i narodnost slavni Hrvati učiniše. Pod Jelačića bana upravom skupi se 45 000 Hrvata izabranih, kano cvit naroda, koji 11. rujna 1848. Dravu riku prijde. (…) Potuče Mađare i ovi pobigoše u Budim. (…) Jelačić sa svojim hrabrim Hrvatim morade nasrnuti na topove i baterie buntovnika (u Beču) (…) trećim nasrtom uzeli su Beč. (…) Iz Beča ban sa svojim hrabrim Hrvatima krene se u Mađarsku. Na mlogim mistima potuče Mađare…Slideće godine 4. sičnja osvoji ban Budim i Peštu. (…) Rad ovih slavnih dila, Jelačić ban upade u nenavodnost mlogih mađarona i Švaba koji bana počeše panjkati kod cesara. (…) Ali je skupo stalo ovo Hrvate, jer su naliepši cvit svoga naroda izgubili; brojali su 50 000 udovica. Car Ferdinand austrianski obećao je banu Jelačiću stare povlastice trojednoj Kraljevini povratiti i još veće im darovati.“

Hrvati oslobodiše Bosnu 1878.

Većina historiografa prešućuje činjenicu da je Turska, unatoč potpisu odluka Berlinskoga kongresa 1878. vodila dvoličnu politiku jer je, kako to podsjeća Baltić, u Bosni potpalila turski fanatizam. „Uz turke, na bunu protiv Austriji, prislone se i rišćani. Za jedno čudo, prije ko pas i mačka, a sad se slože, jer u Bosni i Hercegovini ima srbskih agitatora koji ludu ideju goje o srbskom carstvu i ovi narod zavode.“

Nu tursko-rišćansku pobunu slomila su dvojica hrvatskih generala – Josip Filipović i Stjepan Jovanović, a ključne točke tursko-rišćanskoga otpora slomili su, ističe to posebno Baltić, Hrvati pa s pravom se može tvrditi, da je Austro-Ugarska na temelju hrvatskoga državnog prava ušla u BiH, koju su svojim oružjem nakon 400 godina osmanske okupacije oslobodili ponajprije Hrvati, ali ne zanemarujući ni ulogu pripadnika drugih kršćanskih naroda iz austrougarske vojske.

Upravo to svjedoči ovaj franjevački ljetopisac: U blizini Jajca, u Jezeru kod rijeke Plive borba se vodila šest sati. „Ovdi su se podnili najbolje leopoldovci (Hrvati) i Kranjci.“

„K Banja Luki skupe turci veliku vojsku, govore do 20 000 i udare na posadu austrijansku na Gospoinu veliku gdi bi svu posadu sasikli da ne budu Hrvati priko Gradiške u pomoć priletili vukući topove na sebi, kad im konji sustaše. Ovdi Hrvati i Dalmatini hrabreno tursku silu razbiju.“

„Na Livnu više put turci Austrijance od grada odbiju… Posli banjalučke bitke turska sila zatvori Ključ, zato se morade Wurtemberg iz Travnika vratiti, još bolestan i s velikim naporom Ključ uze, gdi mlogi Dalmatini i Hrvati izginuše.“

Baltić piše i o pokušajima da se Vojna Krajina sjedini s Hrvatskom, čemu su se tvrdo opirali Madžari, a bilježi u svojoj kronici i solidarnu bratsku pomoć hercegbosanskih Hrvata nakon potresa gradu Zagrebu.

Proročkim riječima zapisa Baltić kako „u Bosni slavni vojskovođa Filipović službeno obeća da će agrarno pitanje svršiti… I da je ovi osto, bez sumlje bi ga svršio. Ali, kako se diže, o tomu nitko ne misli. Austria po planu Andrašievu, ne buduć Bosna anektirana, mučno će ga svršiti, jer gleda i Turcima ugoditi više nego krštenima“.

Odbijanje pravodobne aneksije, pogodovanjem Turcima i Srbima u BiH dovest će u konačnici 1918. do rušenja Austro-Ugarske i stvaranja jedne balkanske satrapije, koja će krvavim terorom, masovnim smaknućima i općim progonom hrvatskoga naroda zaustaviti proces oslobađanja hrvatskih zemalja započet još zrinsko-frankopanskim vojnim pohodima u 17. stoljeću.

Zaustavljeni kotač povijesti pokrenut će se tek početkom 90-ih godina 20. stoljeća kad će se hrvatski narod izboriti za svoju vlastitu državnu nezavisnost te stvoriti preduvjete i za suveren položaj hrvatskoga naroda u Herceg-Bosni.     

 

Mate Kovačević