Prikaz knjige: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, priredio Ivo Pranjković, Matica hrvatska u Sarajevu i HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2005.

Hrvatska književnost nastajala na području današnje Bosne i Hercegovine sastavni je dio nacionalne hrvatske književnosti i kulture pa se ona ne može, kako to čine neki probošnjački unitaristi, izdvajati kao regionalna posebnost, a da se ne oštete njezini dosezi, utjecaj i međusobna isprepletenost s drugim dijelovima jedinstvene hrvatske književne i duhovne cjeline.

Ta je književnost pisana hrvatskim jezikom pa je krajnjem korisniku namijenjena hrvatskom čitatelju.

Njezini auktori su u razdoblju od XIV. do XIX. stoljeća uglavnom redovnici sv. Franje – u početnom razdoblju bilo je nešto stranaca, a nositelji su joj uglavnom bili domaći sinovi.

Povijesne okolnosti, ponajprije osmansko zaposjedanje hrvatskih zemalja, uvjetovali su manje –više jedinstven redodržavni sustav koji je vodio duhovnu skrb o Hrvatima pod osmanskom vlašću.

Upravo iz te činjenice proistječe neizmjerna uloga te književnosti u standardološkojezičnim procesima na formiranju jedinstvenoga hrvatskoga književnog jezika.

Nema dvojbe kako je i znalačka književna uporaba organskih idioma kojima su govorili Hrvati od Budima i Temišvara do obala Jadranskoga mora, dakle prostor što ga je pokrivala osmanska vlast, uz posve naravne primjese čakavštine i kajkavštine imala znatnu ulogu u razvoju i smjeru hrvatskih standardoloških procesa.

Svjedoče to sačuvana fratarska djela – neka manjih, a nekaznatnijih književnih dometa. Još su djela fra Matije Divkovića na početku XVII. stoljeću pisana tečnim jezikom i sintaktički jednostavno, dakle, gotovo razvijenim jezičnim sustavom, koji je već tada pokazivao elemente polivalentne funkcionalnosti.

Taj dio hrvatske književnosti nije pisana za tada raskolničke pravoslavne Vlahe, niti za poturčene Hrvate, a još manje za osmanske Turke pa onda, kao takav dio književnosti, nije ni mogao utjecati, kako to neki hoće, na standardološke procese današnjih Srba ili bosanskih muslimana, koji se od prije dvadesetak godina prozvaše Bošnjacima.

Na tradicijama upravo te književnosti izrasla su klasična djela hrvatske književnosti kao što su „Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga“ fra Filipa Grabovca, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ fra Andrije Kačića Miošića te „Satir iliti divji čovik“Matije Antuna Reljkovića pa onda i Katančićev prijevod „Svetoga pisma“ na hrvatski jezik.

Uostalom hrvatska književnost na području današnje BiH pisana je kao i književnost u drugim hrvatskim krajevima – na crkvenoslavenskom, latinskom i hrvatskom jeziku te pismima glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom.

Upravo je latinska sastavnica hrvatske književnosti jedna od diferentia specificau odnošaju prema drugim slavenskim kulturama izraslim iz bizantske i kasnije osmanske tradicije.

Premda u ovaj izbor nije ušao dio t. zv. adžamijske književnosti pisan hrvatskim jezikom arapskim pismom, navodim ga tek kao činjenicu da je dio hrvatskih poturčenjaka, unatoč promjeni vjere, stanovito vrijeme ipak čuvao sjećanje na vlastito podrijetlo. Svjedoči to ponajbolje pjesma „Hirvat Turkishi“ (Hrvatska pjesma) Mehmeda Erdeljca nastala potkraj XVI. stoljeću, ispjevana u petrarkističkom duhu.

Tip hrvatske književnosti nastajao pod osmanskom okupacijom u početku je bio vezan za katoličku pastoralnu djelatnost i izobrazbu vlastitoga podmlatka.Tek će kasnije svojim oblicima ova književnost postajati bogatijom i raznovrsnijom pa će obuhvaćati vrijedne samostanske ljetopise, kronike, povijesne i memoarske spise, pjesnička djela, putopise, priručnike za temeljnu naobrazbu, jezikoslovna djela, rasprave i oglede te djela o liječenju t. zv. likaruše.

U početku fratri pišu latinskim jezikom, a nakon 1611. godine kada Divković objavljuje svoja djela sve više pišu hrvatskim jezikom,najprije hrvatskom ćirilicom, a potom prelaze na latinicu.

Književnost je pisana štokavskim narječjem ikavskoga i jekavskoga tipa, a pokrivala je područje dviju franjevačkih redodržava – Bosne Hrvatske, koja je bila pod vlašću hrvatsko-ugarskoga kralja i Bosne Srebrene, čije je središte bilo u Srebrenici, području što su ga zaposjeli Osmanlije.

Bosna Srebrena se kasnije širila s osmanskim osvajanjima, a njihovim uzmicanjem na početku XVII. stoljeća smanjivao se i njezin prostor pa su se od nje izdvojile najprije dalmatinska, potom i slavonska provincija, a u XIX. stoljeću i hercegovačka.

Priređivač je u ovu knjigu uvrstio samo auktore vezane uz djelovanje Bosne Srebrene - 25 auktora čije su djela nastajala ili bila objavljivana od 1373. do 80-ih godina XVIII. stoljeća. Svi su pripadali franjevačkom redu, osim možda Augustina Vlastelinovića čija pripadnost nije precizno utvrđena.

Fra Bartol Alvernski(1333. – 1414.) bavio se pitanjem krivovjerja u srednjovjekovnoj Bosni pa je njegov spis „Dubia fr. Bartholomaei, vicarii provinciae Bosnensis“ unio tek u XIX. stoljeću pozamašne ideološke pomutnje u pitanjima Crkve bosanske – ignorirajući domaće izvore hrvatska južnoslavenski usmjerena historiografija pripisivala je Crkvi bosanskoj istočnjački karakter, srpska pak historiografija tvrdila je kako se radi o autokefalnoj pravoslavnoj crkvi, a muslimanska o sekti koja je pripremala preduvjete za masovni prijelaz pripadnika te Crkve na islamsku vjere kad Osmanlije zaposjednu Bosnu.

Tek je novija povijesna znanost, raščlanivši domaće izvore, jurisdikciju rimske Katoličke Crkve i ono nešto krstjanskih izvora bjelodano utvrdila kako se radi o vjerničkoj zajednici unutar Katoličke Crkve.

Fra Blaž Zalčanin (oko 1370. - oko 1440.) je auktor nesačuvanih „Gesta vicariorum Boznae“ čiji se jedan dio sačuvao u prijepisu t. zv. „Gyongyoške kronike“, koju je dijelom objavio Fermendžin u svojoj „Acta Bosnae“.

Fra Jakov Markijski (1394. - 1476.) poznat je po svom djelu „Dijalog protiv manihejaca u Bosni“. To je s fra Bartolovim djelom također rabljeno u već spomenutim ideološkim prijeporima oko bosanskih krstajana.

Djela humanističkoga filozofa Juraja Dragišića (oko 1445. - 1520.) znanstvene su naravi, a pisana su latinskim jezikom. U predgovoru djela „O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima“ govori o svom srebreničkom podrijetlu, povratku u Bosnu i toplom dočeku u Dubrovniku.

Fra Matija Divković (1563. - 1631.) djela je tiskao hrvatskom ćirilicom. Ne znajući da je ćirilsko pismo nastalo u Bugarskoj, naziva ga srpskim pismom pišući knjige za svoj slovinski puk. Tako je i naslovio svoj „Nauk krstjanski za narod slovinski“. U njegovu velikom „Nauku“ opširna su razmatranja o vjeri i liturgiji pa su namijenjena svećenicima. Mali pak „Nauk“ sadrži preradbe brojnih hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih pjesama, među kojima je i jedna inačica Vetranovićeva prikazanja „Posvetilišta Abrahamova“. U djelu „Sto čudesa“ znatno je posredovanje hrvatskoglagoljske srednjovjekovne baštine. U „Besjedama“, osim kompilacija, tekstove je prilagođavao narodu te ih začinio brojnim plastičnim slikama iz života.

Fra Ivan Bandulavić (1591. – prva polovica 17. st.) je preradio lekcionar Bernardina Splićanina i objavio u svojim „Pištolama i Evanđeljima“, koje je , kao prvi bosanski franjevac, objavio latinicom.

Za djelo Tuzlaka fra Stjepana Matijevića (1580. - I1654.?) karakteristična je uporaba t. zv. knjiške čakavštine, što jasno pokazuje da je ovaj fratar koristio literaturu pisanu i hrvatskim neštokavskim idiomima.

Fra Pavao Papić (1593.-poslije 1649.) je preveo s talijanskoga djelo Bratolomeja de Salutija „Sedam trublji“. Prijevod je ostao u rukopisu sve do 1991. Priređivač smatra kako je ovaj prijevod iznimno važan za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i njegov razvoj.

Sarajevac Augustin Vlastelinović (oko 1600.-oko 1650.) poznat je po svojoj „Pisanki“, u kojoj pjeva o turskom osvajanju hrvatskih zemalja i Ugarske. Pjesma je prožeta hrvatskim domoljubnim duhom u kojoj auktor ocrtava hrvatsko narodno i državno područje.

Glamočanin fra Pavao PosilovićMošunjanin (1660.-1653.), kojeg su ubili Turci, pisao je uglavnom moralno-didaktička djela. Knjige su mu bile popularne u narodu jer su izlaganja bila živa i zanimljiva, a i objavljivane su više puta.

Duvnjak fra Ivan Ančić(1624. -1685.) objavio je tri djela na hrvatskom i latinicom te jedno na latinskom jeziku. Premda su neke njegove „prilike“ vrlo plastične i živopisne, vjerojatno je zbog pretjerane citatnosti došao na zub suvremenim književnim povjesničarima. Njegova su još dva djela ostala u rukopisu.

Fra Andrija Šipračić (oko 1630.-početkom 18. st.) je izvodio katolike iz Bosne kad je od Turaka oslobođena Slavonija. Napisao je 1684. svoj Ljetopis. Godine 1690. piše u Rim kako se tih godina iz Bosne iselilo oko 100 tisuća katolika.

Fra Mihovil Radnić (1636. – 1707.) je napisao dva djela, a u pismu papi Inocentu XI. piše kako u Bosni „jadni redovnici i kršaćni borave sa životom u ustima“. Radnić je tražio pomoć od Mletaka u borbi protiv Turaka pa je bio zatvoren, ali je uspio pobjeći.

Fra Marko Vasiljević (prva polovica 17. st.-?) pisao je svoj „Ljetopis“ o osmanskim vladarima, karakteru njihove vlasti te stradanju samostana i franjevaca u Bosni.

Fra Stipan Margitić oko (1650.-1714.) je putovao u Carigrad kako bi fratre i katolike branio od carigradskih patrijarhakoji su ih pokušavali podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. Tiskao je više djela, a njegova „Izpovijed krstajanska“ bilo je jedno od najpopularnijih djela u narodu pa je dobila ime „Stipanuša“. Katkad je zbog popularnosti uspoređuju i s Kačićevim „Razgovorom“. Opirao se turskom utjecaju na hrvatski jezik koji se osjećao u Bosni te talijanskom koji je bio nazočan na jadranskoj obali.

Mostarac fra Marijan Lekušić oko (1685.-1742.) pisao je „Ljetopis“ samostana u Karinu, a objavio je i „Bogoljubna razmišljanja“.

Fra Iva Stražemenac (1678. – 1758.) također je auktor Ljetopisa, koji je preveden i objavljen tek 1991. godine.

Fra Lovro Šitović Ljubušak (1682. - 1729.) je između ostaloga napisao „Pisna od pakla“ tejednu od navjažnijih, tvrdi priređivač, latinsko-hrvatske gramatike.

Fra Lovro Bračuljević (1685.- 1737.) je posebno zaslužan za razvoj i reformu latiničkoga pisma kod franjevaca.

Fra Jeronim Filipović (1688.- 1765.) je auktor „Pripovijedanja nauka krstjanskoga“

Fra Stipo Vilov (potkraj 17. st. – 1747.) je pisac bogoslovnih djela na latinskom te spisa o razgovoru između katolika (krstjanina) i pravoslavca (ristjanina).

Fra Filip Lastrića (1700. – 1783.) neki smatraju začetnikom kritičke historiografije u BiH. Nu ni tu ne treba pretjerivati. Ta se kritičnost obično izvodi iz prikupljanja dokumentacije kojom je branio i uspio obraniti opstanak svojoj franjevačkoj redodržavi Bosni Srebrenoj, štobošnjačka historiografija nakon 1995. pokušava istovjetovati s borbom „Bosanaca“ protiv Hrvata koji su na oslobođenom području od Turakaustanovili svoje redodržave na dalmatinskom i slavonskom području.

Fra Nikola Marčinkušić Lašvanin (oko 1703. – 1750.) je putovao s Lastrićem u Beč hrvatskom kralju i austrijskom caru požaliti se na teškoće katolika i franjevaca u Bosni. On je auktor „Ljetopisa“ kojeg je napisao prema Vitezovićevoj „Kronici“.

Fra Marko Dobretić (1707.- 1784.) je pisao izvješća Kongregaciji za širenje vjere. bavio se i poviješću pa je tako Danijelu Farlatiju dao svoj opis Duvna „Dumni descriptio“, kojeg je ovaj unio u svoj „Illyricum sacrum“. Dobretić je i auktor priručnika moralnog bogoslovlja pisanog ikavicom.

Fra Luka Čilić (1707. -1771.) je poznat po asketskom spisu „Izravan put“ pisan latinskim jezikom.

Riječ je o vrijednom izboru hrvatske književnosti koja je najvećim dijelom nastajala pod osmanskom vlašću. Auktori su uglavnom franjevački redovnici pa je i tematika njihovih djela primarno vjerske naravi. Nu unatoč tomu, sočan i jednostavan jezik, a kod darovitijih auktora i snažna realistična podloga iz života oblikovana u formama prilika i prispodoba karakteristika je ove književnosti.

Poetske forme tematski i motivski se oslanjaju na stariju hrvatsku tradiciju religioznoga pjesništva, a Vlastelinovićeva „Pisanka“ ima i svoju patriotsku crtu.

Svoju vrijednost imaju i jezikoslovna djela te gramatički priručnici, a posebno pak ljetopisi.

Iz neprekinuta kontinuiteta i bogate riznice ove književnosti od srednjega vijeka do 20. stoljeća niknut će kasnije i književna djela velike vrijednosti pa i ona Hrvata nobelovca Ive Andrića, za kojeg se i danas otimaju srpski načrtanijanci.

 

Mate Kovačević