Jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja, Marija Dubravac, koja već 50 godina živi u Australiji (rodom iz Štitara, Slavonija) ovih je dana objavila novu, sedmu, knjigu pjesama – „Dok mu hrašće bura vije“.

Knjiga donosi (na oko 440 stranica) niz domoljubnih pjesama, od koje su mnoge posvećene hrvatskim braniteljima, Domovini, obitelji, ili pak dobro poznatim povijesnim ličnostima i događanjima. Mnoge su joj i uglazbljene, a poglavito se ističu one koje je uglazbio Stanko Šarić i snimio s „Najboljim hrvatskim tamburašima“.

U predgovoru Žarko Dugandžić piše da je riječ o književnici koja je „potpuno uživljena u svaku poru hrvatskog bića, koja izgara za svojim rodnim krajem, za Hrvatskom, kojoj je posvetila svaki trenutak svojega ovozemaljskog života“ te da je ona „svjetionik hrvatskog domoljublja.“

-„Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969.-1991., zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela Štitare, moje rodno selo, te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih – svojedobno je kazala, prigodom otkrivanja njezine spomen-ploče i zasađenog hrasta njoj u čast u parku osnovne škole u njezinom rodnom mjestu. Tada je i poručila da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila „najveća utjeha na trnovitim putovima tuđine“.

Svoju zbirku, ilustriranu brojnim fotografijama, s ljubavlju je posvetila „svakom živom i pokojnom hrvatskom iseljeniku – patniku, istinskom domoljubu, na sve četiri strane svijeta, koji unatoč proživljenim mukama u tuđini, poput stoljetnoga hrasta, čije grane trgahu najljući cikloni i oluje, ostade neslomljiv, vjeran Bogu i idealima svojih predaka“.

Na kraju ove vrijedne i zanimljive knjige, književnica je objavila i popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje UDBA nije uspjela ubiti ili oteti.

Sve u svemu, ovo je, po ocjenama kritičara, a još više njenih brojnih čitatelja, odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunske, originalne majstorice pisane riječi.

 

Mladen Pavković