Prikaz knjige: Miljenko Stojić, Stopu po stopu, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Vrgorac, 2016.

Pjesništvo Miljenka Stojića po mnogočemu odudara od ustaljenih poetskih oblika današnje književne produkcije. Stojić po svom stihu i stilu nije ni tradicionalan ni modernistički pjesnik. Naime, uza svu liričnost pjevanja, formalna vanjština njegovih strofa prije bi nas mogla uputiti na ustišene prozno-lirske zapise, nego na formu kao pomagalo ili pak poetski izraz. To nas ipak kao stanovito upozorenje usmjerava ne samo na relativnost forme, nego i na dublje zagledanje u njezinu sadržajnost. Tek s tim iskorakom moguće je zahvatiti u onaj važniji, zapravo refleksivni, a onda i metafizički dio Stojićeve poetike. Zbirka pjesama »Stopu po stopu« (67 str.) razdijeljena je u četiri pjesnička ciklusa – Kap blizine, Puca vrijeme Doći će i Toga dana.

Dok se po formalnim obilježjima poetske vanjštine tri prva ciklusa međusobno nadovezuju jedan na drugi, završni, četvrti ciklus pjesama slovi i kao svojevrstan sažeti eshatološki čin. S druge pak strane, premda se pjesnik u znatnoj mjeri služi slikama svakodnevlja, one figuriraju u Stojićevu pjevanju tek kao površni ili pak samo početni i uvodni sloj, koji nam omogućuje svojevrsnu lakoću poniranja, ali i pronicanja u dubine, kojima pjesnički subjekt razgrće nataložene slojeve vremena i kvazipovijesnog tvoriva kako bi se primaknuo istini i dosegnuo toliko žuđeno iskupljenje.

Ako ono svakodnevno pa čak i banalno ima zadaću uvoda u zbiljsko, onda napor poniranja u dubinsko otvara prostor potisnutom pamćenju koje nastoji prodrijeti u javno i na taj način poravnati putove katarzi. U nadmetanju gotovo banalne sadašnjosti s prošlim, posebnu ulogu u Stojićevoj poetici zauzima sjećanje, a ono nasuprot banalnom nije tek puka reprodukcija prošlih događaja, nego moćna snaga koja u mnogočemu i danas upravlja našim životima. Upravo zato, u ovakvom pjesništvu i supostoji stanovita napetost između sadašnjega i prošlog pa bi Stojićeva poezija, s obzirom na svoje tematske predloške mogla bita i jedna od hrvatskih inačica kršćanskoga egzistencijalizma, koji vanjske zbiljske napetosti pomiruje tek poniranjem u metafizičko. Ta Stojićeva moć pamćenja ne odnosi se samo na osobna sjećanja koja tako snažno prodiru kroz mnoge pjesme, nego i na onaj skupni dio povijesti, koji je i danas, zbog svoje neraščišćenosti, u mnogočemu jednako, ako ne i više traumatičan od vremena kad su tzv. jugokomunisti pokušavali masovnim smaknućima potpuno uništiti hrvatski katolički narod.

Nu, nije se radilo samo o pokušaju fizičkoga uništenja cijeloga jednog naroda, nego istodobno i o uništenju njegova pamćenja na sve ljudske kulturne, prosvjetne, znanstvene, umjetničke i religiozne pothvate, kao što jasno još i danas svjedoče masovne likvidacije hercegovačkih fratara, bogoslova i sjemeništaraca potkraj Drugoga svjetskog rata, a o čemu je pravodobno svijet izvijestio jedan od bivših širokobrijeških đaka fra Radoslav Glavaš, koji je širenje istine o tom neviđenu zločinu platio i sam glavom, neposredno nakon pada hrvatske državnosti i ulaska jugoslavenskih komunista u Zagreb 1945. Ti traumatični, a dokraja još nerazjašnjeni zločinački pothvati prekriveni su svojevrsnom urotom šutnje pa čak i opravdavanja masovnih likvidacija, ne dopuštaju moguću skupnu pa ni pojedinačnu katarzu, što se na svojevrstan način odražava i u Stojićevoj poetici koja otvara prostor blagotvornom pročišćenju. Taj memoricid, o kojem je sustavnije u svojoj knjižici »Odrastanje u Titovim tamnicama« pobliže progovorio pokojni Drago Sudar, inače jedan od maloljetnih zatočenika jugoslavenskih komunističkih logora, i danas je živahan.

Ta se pak živahnost posebno očituje u cjelokupnom hrvatskom kulturno-političkom prostoru. Stojićeva se pak poezija ne zadržava samo na sloju memoricida iz ranijih povijesnih razdoblja. Dapače, ona je, ne samo svjedok nego i svojevrstan lijek protiv zaborava i o nedavnom Domovinskom ratu, u kojem su Hrvati, napokon uspjeli izboriti bar djelić prostora slobode pod kapom nebeskom.

Nu sva ta borba, a s njom i izvojštena sloboda imaju smisao tek u kristovskom Velikom četvrtku i danima što iza njega slijede, a završavaju Uskrsom, kao uostalom i završni Stojićev ciklus pjevanja u sklopu ove nove zbirke pjesama.

 

Trpimir Kovač / Hrvatsko slovo