U zgradi i organizaciji Matice Hrvatske u Zagrebu, 28. prosinca mjeseca 2016. godine održano je predstavljanje knjige “Mit o Krleži” profesorice Sanje Nikčević. Prema riječima same autorice, knjiga je nastala kao odgovor na medijsku propagandu vođenu od strane malobrojnih ideoloških komesara koji cijelo vrijeme tvrde da je Miroslav Krleža zapostavljen u kulturnom i javnom životu Hrvata, napose 90-ih godina kad su “Krležu gotovo zabranili”.

Iznoseći niz podataka o izvedbama Krležinih kazališnih komada, Sanja Nikčević pokazuje da je istina potpuno suprotna. Od 1920. do 1990. godine Krleža je izvođen u prosjeku 2.5 puta godišnje, dok od 1990. naovamo prosjek iznosi 3.2, što je značajan pomak. Navodeći izjave, tekstove, publikacije Velimira Viskovića, Predraga Matvejevića, Vjerana Zuppe, Borisa Rašete i Miljenka Jergovića i ostalih “krležodula”, dakle onih koji Krležu smatraju književno-ideološkim božanstvom, Sanja Nikčević ih jednostavno pobija – činjenicama.

“Mit o Krleži” što autorica ne kazuje izravno, ali daje naslutiti, je zapravo stvoren u okviru protuhrvatske hajke koja traje od oslobođenja Republike Hrvatske. Budući da sloboda medija u Hrvatskoj nikad nije zaživjela te sav relevantni medijski prostor drže jugonostalgičari, kao što se političko djelovanje vladajućih u 90-ima i danas od strane nekih karakterizira kao protusrpsko, da se ne kaže “ustaško”, tako se stvara (i stvorio se) mit o “zatiranju” Krležina djela i lika, što autorica s lakoćom opovrgava.

Činjenica je da je Miroslav Krleža režimski jugoslavenski pisac, što samo po sebi nije grijeh, ali je velik grijeh što kao glavni kulturni komesar komunističke partije i kao enciklopedist nije omogućio, dapače, otežavao je i zanemarivao dobru hrvatsku (!) književnost; to se posebno vidi na primjeru Janka Polića Kamova, Milana Begovića, Vatroslava Cihlara i još mnogih, mnogih drugih. Profesorica Nikčević tako navodi i mnoge hrvatske dramaturge iz 19. stoljeća, koji nisu ušli u t. zv. kanon, odnosno u hrvatski kulturni prostor, kojemu itekako pripadaju, te nisu u nj pripušteni od strane Krleže, a njegovi se sljedbenici trude i danas stanje održati onakvim, kakvim ga je Krleža postavio – načelno protuhrvatskim i projugoslavenskim.

U svakom slučaju, Krleža je nezaobilazna književna osoba hrvatske književnosti 20. stoljeća, i itekako je pokazano i dokazano da je i kao takav, unatoč svim svojim nedostacima i grijesima, i dalje dobrano prisutan na suvremenoj hrvatskoj kulturnoj sceni.

Knjiga “Mit o Krleži” je pedantna i detaljna knjiga, gotovo znanstveni rad, te predstavlja daljnji (veliki) korak u demistifikaciji komunističke idolatrije i jugoslavenskih “kumira”. Autorica je knjigu predstavila besprijekorno čime je zaslužila i rijetko viđeni pljesak oduševljene publike.

Nakon predavanja i predstavljanja knjige, dio predstave “Krležina Saloma” izvela je mlada glumica Selma Mehić. Iako to nije bila namjera autorice koja je prikladnim smatrala svoje predstavljanje završiti kazališnim ulomkom, unatoč sjanoj izvedbi spomenute mlade glumice, Krležin se tekst (još jednom) pokazao kao ispodprosječan, dosadan i naprosto loš, dakle onakav, kakvim bi “krležoklasti” nazvali cjeli njegov opus.

 

M.M.