Mladen Lojkić – Trilogija: Zombiji Novog svjetskog poretka

Začudnost kojom opservira Mladen Lojkić, u prošlim knjigama, kao i u ovoj trilogiji na oko 650 stranica, formata 170 mm x 240 mm, jeste bogatstvo podataka i znalačka interpretacija analitičkoga pristupa.

U ove tri knjige progovara o fenomenima: Magija umjetnosti, Kontrola uma, Eugenika i ljudski korov. Teme, same po sebi, aktualne, intrigantne, vječno prisutne kako u običnom životu tako i u krugovima intelektualaca. Opomena i strah od nepoznatoga. Upozorenje na spremnost od onoga što je već došlo i onoga što već dolazi ili će doći. Filozofska misao o pitanjima koja razaraju um i čine ga aktivnim kako bi se fokusirao na bitno. Otkrivanje i nagovještaj zakulisnih radnji. Borba dobra i zla.

   Jedino je jasno kako se sve mijenja. Mijenja se ubrzano i nasilno:

   „Nekadašnje svete discipline postale su ruglo u kojima se ogleda uništena ljudska duša. Na kraju ove knjige čovjek se pita zajedno s našim Gospodinom: Kada Sin Čovječji opet dođe hoće li naći vjere na Zemlji? Sveti je Grad opsjednut, njime gaze pogani, no Stijena odolijeva svim burama i olujama. I dok bude živio posljednji umjetnik nadahnut Bogom i njegovim anđelima Stijena će stajati i Vrata paklena (Portal) neće ju svladati. Sveti je Bonaventura neprestano ponavljao: Omnia convertuntur in bonum! – Sve se pokreće na Dobro!

   Knjiga Mladena Lojkića u znaku je glasovite izreke Sv. Bruna. Stat Crux dum volvitur Orbis – Stoji Križ dok se Svjetovi vrte!“[1]

1.2.

   Djelovanje kroz umjetnost, izravno je djelovanje na emocionalni svijet istomišljenika, autora, ili na svijest pojedinca koji nove spoznaje prenosi grupi i tako vrši određenu promjenu u svijesti članova grupe. Taj postupak je najlakše ostvariti preko određivanja vrijednosti određenoga umjetničkoga djela. U djelu je sazdana misao, duša i tijelo kao fizički napor umjetnikov:

   „Pridobiti svijest i dušu čovjeka – to je glavna bitka između sotone i Boga i također se vodi preko umjetnosti i medija koji u čovjeku izazivaju snažne emocije naklonosti i odbijanja: stvoriti emocionalni ugođaj i potaći čovjeka da ustraje u tom ugođaju cilj je umjetnosti, ali problem današnjice jest da je ta tekuća suvremenost kroz modernizam ljudsku dušu nastojala isprazniti od svih pozitivnih sadržaja, te je tako mnoge duše pripremila za udaljavanje i otpad od Boga, lažno blaženstvo koje čovjeka odvodi od svih pozitivnih mišljenja i sadržaja.“[2]

   Danas, činjenice su nepobitne. Profit je iznad svega, a poremećaj vrijednosti je odavno dosegao sferu apsurda.

   Sve je moguće i ništa nije moguće.

   Izmišljaju se zakoni i pravila kako bi se vladalo, zbunjivalo, a ne kako bi se pomoglo čovjeku da živi bez stresa. Kako bi se čovjek, kao stabla u šumi; kada mu je teško mogao osloniti na svojega bližnjeg, na susjeda… Čak su i obitelji razjedinjene. Razumijevanje kako je samo obitelj: majka, otac, djeca koji žive u jednom domaćinstvu, obitelj, udaljilo je članove raznih dobnih skupina. Tako je i u sklopu toga, takve novonastale misli, došlo do razdora između samih obitelji. Nema brige o starijima. Zarađuju Domovi staraca. Mirovine se nastoje dokinuti? Ljudi su postali roba. Ljudi ima viška na planetu Zemlja. Trebamo tražiti, tražimo, novu planetu kako bi se naselili i riješili viška ljudi. Nitko ne pita, raseljavamo li sami sebe? Raseljavamo li duh čovjeka? Lažna slika planeta Zemlja daje lažnu sliku kako nas ima malo. Stisnuti smo u kaveze gradova, a prazni prostori naših zavičaja zjape prazni, čekaju smijeh novih generacija koje ne dolaze i biljke preuzimaju nekada nastanjene prostore. Selo, ne da samo gubi antropološki značaj, vizuru urbane gradnje, nego postaje nepotrebno. Svijet je premrežen prljavom trgovinom i prljavim novcem. Volja za moći je opsesija, porok, cilj. Sredstva se ne biraju. Vjera se potire a profit stavlja na prijestolje. Za sve to, umjetnost je podatan medij:

   „Ništa dušu ne može toliko ispuniti kao umjetnost. Ali nije svejedno kakav je duh u pozadini umjetnosti: Božji ili đavolski? Ništa dušu ne može toliko oduševiti kao umjetnost: ali, je li ono što oduševljava uistinu umjetnost ili kič, koji prianja uz primitivnu dušu koja ne može prepoznati ono što ju ispunja i oduševljava? U subverzivnoj političkoj propagandi ( a politika je produžena ruka djelovanja sotone ili Boga!) kič mase vezuje uz njihove primitivne i pojednostavljene instinkte i uz niske sklonosti, a na religijskoj razini ih udaljava od oduševljenja za cjelovite sadržaje koji vode prema domoljublju/čovjekoljublju i Bogu.“[3]

   Kako bi se vladalo, mora se udaljiti od jednoga, a približiti željenom. Ostaje odvojiti humano i čovječno od nehumanog i nečovječnog. Kršćani diljem svijeta bore se za svoje ciljeve, duh vječni. Njihova ideologija, vjera, nalaže im neka budu dobri svojim sestrama i subraći po čovjeku, ne po vjeri. Dakle, po vjeri se podrazumijeva, to je naprosto tako. Međutim, suprotne, sotonske sile ubacuju svoje ideje kroz domene kulture kako bi pokolebale ravnotežu, unijele nemir i ponudiile lak, bezbrižen život. Mnogi to prihvate i izgube se u tome.

1.3.

   Od religije voodoo (magije) što je svoj korijen našla kod stanovništva Haitija, pa sve do danas, promijenili su se samo alati, a poganske religije su ostale do danas, osuvremenjene u najmoćnijim centrima ekonomskih središta. U plemenima izoliranih naroda, skupina, ostalo je, gotovo, sve po starom. Njihova manifestacija je putem plesova doživljavala ekstatične oblike u tako utjecala na mnoge. Za civilizirane stanovnike, avanturiste, taj obredni ples je bio dio folklora, dio kulture jednog naroda, a za mnoge, način putem kojega se može utjecati na drugog i drukčijeg. Kolebljive psihologije su pogodno tlo za ostvarivanje takvih zasada. Plesovi u mrtvačkim odorama postaju kult, postaju određena kultura, način života u kojemu se rađaju zombiji, crni vračevi, a najveći neprijatelj im je crkva. Svrha toga je stvaranje super rase i moć oko stvaranja nove evolucije po izboru tehnologija, a ne po prirodnom procesu i ustaljenim prirodnim putovima. U svemu je sveprisutna ruka onih koji imaju moć i koji su involvirani u sve pore umjetnosti i školstva. Oni nastoje gospodariti vrijednostima, a vrijednosti određuju moć:

   „Inverzija s umjetnošću, kao i sve druge spomenute tehnike superiornih eugenika o sveopćoj zombizaciji planetarnog puka zalaze u završnu fazu. No, kada sve bude izgledalo izgubljeno, sve će biti spašeno. Sotonokracija može samo do određenog stadija zombizirati čovječanstvo i pokušati istisnuti Krista iz kršćanskog svijeta, do onog časa do kojeg je Bog pripustio i u svom naumu označio.“[4]

1.4.

   Nikada ništa, nikakvi odnosi između ljudi nisu mogli proteći bez politike ili politikanstva. Čak i to je, ponekad, rađano iz sumnje, a ponekada i bezrazložno, ako se tako može klasificirati, iz zlobe. U potonjem se ogledaju loši karakteri čiji je jedini izraz način obezvrjeđivanja drugog i drukčijeg u svim domenama. U tome kraljuje sotona, sotonistički pokreti, pa i neki pojedinci koji se služe jezikom mržnje. Neki od svjetskih pokreta, prihvaćenih misli suvremenosti, odvlačili su ljude od normalnog života i zaokupljali ih novonastalim slobodama ispod čije površine čekaju mračna i zavodljiva iznenađenja. Navika je moguća misija, a odvika sablazan priznanja kako te zaveo lošiji od tebe!

   Čak je i Crkva dolazila u krizu, kao što je sloboda misli u i o modernizmu. Odgovor je uslijedio u enciklici pape Pia X. Svećenstvo je dobilo zahtjev za prisegu protiv modernizma. Tako je u crkvenim krugovima modernizam zamro oko 1910. godine. Međutim, sjeme modernizma nije iskorijenjeno, iako je papa osudio 65 modernističkih tvrdnji i teorija.

   Oduvijek sam tvrdio kako previše slobode raspojasa čovjeka!

   O svemu navedenome, u okviru svjetskog komešanja, Mladen Lojkić progovara argumentirano i začudno informativno, ali i jasno određuje svoj stav spram određenih paradigmi: „Ovdje gosp. Lojkić nedvosmisleno ukazuje da ukoliko čovjek ne doživljava Trojedinog Boga kao sebi bliskoga i svoga, teško će se suprotstaviti onim zemaljskim vladarima koji siju kulturu smrti. No, Lojkić tu dodaje kako se bez Isusa Krista teško može shvatiti i vlastiti narod. Bogočovjek Isus Krist ušao je u povijest svakog kršćanskog naroda, postao je njihov, a narod njegov. Kao što su svi krštenici po njemu u najplemenitijem smislu postali Novi Izrael, baštinici vjere Abrahamove, tako i On po svakom narodu postaje jedan od njih.“[5]

2.1.

(Knjiga druga)

  

   Druga knjiga, iz ciklusa ove trilogije, nosi podnaslov Kontrola uma. Danas: sociolozi, psiholozi i filozofi, pa i mnogi drugi umreženi u suvremene elektronske medije, u dosluhu su s temom. Kontrola uma ima povijesne i neprekinute utjecaje na ljudsku svijest, oblikovanje ljudske svijesti i usvajanje novoga koje čovjek intuitivno prihvati, stvara navike i mijenja vrijednosti. Televizija, ulazak kamere u domove s vješto plasiranom pričom o vrijednostima, mijenja mišljenja ljudi, oblikuje ih i usmjerava spram svojih potreba: „Bilo kako bilo, „Kontrola uma“ je jedna od onih knjiga, koje i u ovom teškom vremenu, punom obeshrabrujućih znakova, svjedoče da je taj planetarni i likalni totalitarni pokušaj nadzora i porobljavanja onog najsvetijeg u nama – onoga što, vratimo se opet i na to, sudjeluje u trećoj božanskoj osobi – unaprijed osuđen na propast.“[6] Naravno, postojala su društva ili pojedinci koji su se školovali kako bi manipulirali masama, kao Društvo za psihička istraživanja, što je danas blisko Kulturalnim studijima, koji također imaju u svojim kolegijima temu vladanja masama uz razne alate i suvremene teorije dobro umotane u potrebe kulture i javnog života. Jednu od takvih škola završili su i političari i vođe Radovan Karadžić i Jovan Rašković. Iza mnogih teorija stoji masonerija Britanskog imperija i nostalgični imperijalisti koji nikada i nisu prestali djelovati: „Britanski imperijalisti i masonerija jedno su tijelo i jedna ideologija. Imperij ne zna za nacionalnost, odnosno imperijalisti ne trebaju svjesne narode, već narode koji prihvaćaju masonska uvjerenja i masonsku religiju, koja ih čini pokornima. Novi Jeruzalem osvaja svijet propagandom i kontrolom uma. Metafizika masonstva želi razgraditi kršćanstvo i da bi to učinila, masoni se moraju služiti subverzivnim metodama koji narode moraju dovesti do bezvoljnosti i pokoravanja bez rata i ratnih sukoba, ako je moguće. Kineski general Sun Zu u svojoj knjizi „Umijeće ratovanja“ tvrdio je da je najveća pobjeda nad tuđima vojskama ona u kojoj se pobijedilo bez borbe. Najpoznatiji slučaj takve pobjede nad neprijateljem je uništenje NDH 1945. godine kada se Englezima bez borbe, temeljem lažnih obećanja, predala cijela Hrvatska Vojska i sav narod. Specijalni psihološki rat je sredstvo kojim se dolazi do takve pobjede: kontrola nad umom ciljanih vojski i ciljanih naroda, koji će se predati sami od sebe – glavni je cilj. Svjetska država i sud nad preživjelima, koji su se predali – konačno je ostvarenje. Kontrola krivo formiranog i pogrešno informiranog uma sredstvo je pobjede.“[7]

   što se tiče NDH, sami Hrvati su priznali kako je nova država formirana na nizu pogrešaka i osudili ju. Informacije o tome tekle su iz dobro informiranih i osmišljenih centara kako bi ih narod prihvatio i usvojio kao trajni krimen svoje povijesti. Još uvijek je to kamen spoticanja u odlučnom koraku hrvatskoga naroda.

2.2.

   Interesna pitanja, koja nude odgovore ili samo naznake odgovora, odvojena su u knjizi kroz deset poglavlja. Svako ponaosob je zanimljivo i podastire niz podataka, literaturnih konsultacija, aktualnosti koje opsjedaju suvremeni svijet, zbunjuju i nude svoja rješenja kao suvremena i jedino ispravna, a sve pod krinkom kulture, pismenosti, informatičke strategije koja je jedino ispravan put suvremenoga čovjeka, obitelji i društva. Ne preže se ni od čega. Sve je sveto i sve je profano. Modeliranje ljudske svijesti je krajnji cilj. Nametnuto mišljenje jedina ocjena valjanosti. Napada se i brani po organiziranim i dobro plasiranim metodama. Nude se slobode koje su same po sebi slobode izbora, samo podignute na stupanj nervoze. Tako se radi na poljima kulture, prosvjete, umjetnosti, poljoprivrede, industrije, prehrane, izgleda čovjeka… Sve podliježe javnom mnijenju i sve je nepotrebno da bi se tome poklonila ozbiljna pozornost. U takvom vrtlogu okreće se um suvremenoga čovjeka i traži rješenje ili se prepušta kolektivnoj vrtoglavici i postaje nezainteresiran za bilo kakve promjene, naprosto, siguran je kako njegov utjecaj i odluka nemaju nikakav izgled u možebitne promjene.

2.3.

   Dovršava li se našim aktivnostima, ili aktivnostima organizacija, Volja za moći.[8] Ovaj filozofski um, njegovo djelo o jednom koji ostvaruje kroz pokret principe i zadatke, nastavlja se danas u svekolikim odvojenim politikama s istim ciljem: kontrolom uma i stvaranjem nove ideologije, religije, ostvarujući ih uz pomoć sotonizma, obračuna s Crkvom, metamorfozama kršćanstva, razaranja obitelji kroz osnovu dostatnosti samoj sebi i ne interesa spram bližnjih; nego odvojivost od njih, a ustreptali interes spram različitosti u datostima daljih, drugih i drukčijih stvarajući košmar ljudskoga uma i nejasnoću osobnoga izraza.

   Svaki je slučaj slika za sebe!

   Baveći se sustavno samima sobom ulazimo u određeni kompromis samih sa sobom, a to i jeste cilj organiziranih udruga zaduženih za stvaranje izgubljenih generacija. Bombardiranje moralom, nasuprot kojega se putem istih medija nudi nemoral bez objašnjenja i cenzure, pod paskom slobode izraza, nerješiva je enigma za ljudski um zamišljen nad sobom i djecom svojom.

   Ovladati dušom, znači zarobiti tijelo. Nemati materijalizacije kroz akciju cilj je gospodara uma. Ako postignu kontrolu uma, čovjek postaje lutka, stroj u rukama onih koji ispunjavaju bitak svojih ciljeva kroz sužanjsko, dragovoljno činjenje podčinjenih.

   Cilj je svakome bez borbe doći do cilja. Ako bi došlo do sukoba, gospodari uma šalju svoje podanike u izvršenje određenih zadaća. Oni su skriveni nalogodavci, jer svi koji izvršavaju, izvršavaju svojom voljom. Bar tako misle?

3.1.

(Knjiga treća)

   Kao i prethodne dvije knjige iz ovoga ciklusa, tako i ova treća Eugenika i ljudski korov, nastavak je tematskih pitanja košmarnih za suvremenoga čovjeka, koji ga iscrpljuju, opterećuju njegov um i dovode ga u stanje nečinjenja. Takav nezainteresiran stav masa ogleda se u nemoći praćenja i promjena koje bi trebale uslijediti, ali i same promjene su novi udari na čovjekovu stabilnost: „Traje konstitucija novog svjetskog poretka koji teži prema monopolizaciji i unifikaciji svijeta, prema uspostavi jedne svjetske vlade, jedinstvenog financijskog sustava, jednog jezika, jedne vjere, jedne estetike i etike. Na čelu tog poretka, Lojkić je otvoren, hrabar i jasan, stoje judeo-masonske strukture organizirane kroz nekoliko moćnih organizacija koje drmaju svijetom i koje upravljaju vodećim političarima i vladama pojedinih zemalja. Ispod ovih elita izdiferencirane su još dvije klase: Klasa „lobotomiranih zombija“ i klasa nepoćudnih koji se ne daju lobotomirati. I u tom smislu najmoćnija zemlja svijeta nije različita od Hrvatske.

   Postoji i četvrta klasa, niz intelektualnih snaga koje su spremne uz visoke nagrade i primamljive položaje raditi na promidžbi novog svjetskog poretka i njegovih vladajućih struktura, njihovih interesa i svjetonazora. Na raspolaganju su razgranata sredstva utjecaja i manipulacije, među koja u prvom redu spadaju masovni mediji i nevladine udruge, različite manjine, vjerske sekte. U kola novog poretka upregnut je i obrazovni sustav, umjetnička produkcija kao i proizvodnja hrane i lijekova po principu „za svaki novi lijek pronaći će se nova bolest“.[9]

3.2.

   Eugenike već suvereno vladaju svim segmentima današnjega društva. Radi lakše kontrole masa, njihov je projekt odumiranje sela i preseljenje u gradove. Pri tome ne biraju sredstva: milom ili silom. Cilj opravdava sredstva. Sami su se zaštitili zakonima moći koji vrijede jedino za njih. U svemu su spremni pronaći smisao za kazalište, moć, vrijednost, Već su u opticaju kartice s gramima zlata. Prodaju ih za novac, a u tom obrtu bogato zarađuju. Predviđeno je da će novac nestati kao platežno sredstvo do 2020. godine. U sustav su se uključili zanimljivi ljudi, koji nemaju što izgubiti, kao i intelektualci, obrtnici zlatnina, bankari… Svi oni čine povjerljivo društvo koje opetovano ponavlja kako ništa ne prodaje, kako nikoga ne nagovara, nego samo pokušavaju objasniti sustav koji će neminovno doći, a ako će već doći, onda je bolje uključiti se na vrijeme. Odmah!

   Eugeničare vrednuje nesvakidašnja upornost i ozbiljan, gotovo teatralan način objašnjavanja o bitku upućenog narodu ili pojedincu u kojemu se on mora osjećati sigurno, zaštićeno, a upravo oni sotonski se smješkaju držeći mu omču iznad vrata. U takvom ponašanju jasno pokazuju dominaciju nadrase, nadčovjeka, onoga koji kroji sudbine i odlučuje o njima: „Teorija o nacional-socijalističkom nadčovjeku rezultat je oponašanja britanskih i američkih eugeničara. Tu se ne radi o duhovnoj alegoriji, opisu nadprosječne ljudske darovitosti, već o uvjerenju da se čovjek genetski može uzdići do super-rase, evoluirati od majmuna do – Boga! To mjesto Englezi – rasisti zadržali su za sebe, a da bi potakli istrebljenje ljudske rase, ponudili su ga kao rješenje mnogim naivnim plemenima i narodima, da se bore za tu ideju.“[10]

   Lažna rješenja su uočljiva i prije njihovog javnog nastupa, ali mase nemaju kuda, stisnute između lošeg i goreg opredjeljuju se za jednu opciju, jer im je interpretirano kako je najgore ostati izvan opredjeljenja. Opredjeljujući se, mase ne pronalaze rješenje, nego pronalaze opravdanje kako su ispunili svoju zakonsku, moralnu i ljudsku obvezu. I to je sve. O tome dalje ne razmišljaju. Nisu u mogućnosti ništa promijeniti, a eugeničari trljaju ruke dobro obavljenim poslom. Baš kao što to čine bankari, koji čuvajući novac svoga naroda legalno potkradaju i siromaše svoj narod.

   Djelovanja eugeničara razrađena su do u sitnice i već se unaprijed znaju ishodi, rezultati, a za sve je opet kriv narod čijim vođama će se suditi na javnim tribinama, sudovima svjetskoga glasa, koji, opet, odlučuju prema ustaljenim shemama eugeničara, svjetskih moćnika.

3.3.

   Čovjek je odavno postao roba. Napredak tehnologija, novih revolucionarnih spoznaja i otkrića, što je opet u centrima moći, određuje život na planetu Zemlja: „Čovjek je postao broj, živi virtualno i elektronski nametnuto, u tijeku su pripreme eliminiranja svih vrsta zviždača koji upozoravaju na sveopću katastrofu čovječanstva, jer u budućnosti slijedi program obaveznog mikročipiranja ljudi zbog sveopće kontrole i zombizirane poslušnosti, zaključna je poruka iz knjige Eugenika i „ljudski korov“. Mladen Lojkić sistematski ukazuje na ono što se priprema u bliskoj budućnosti, a nazire se već danas. Sve tri knjige iz Lojkićeva serijala preozbiljna su upozorenja da bi ih se smjelo ignorirati ili tek tako odbaciti. Hrvatska bi se za opće dobro svojih žitelja i budućih naraštaja, čim prije trebala riješiti poslušničke i podložničke politike diktirane iz svjetskih centara moći.“[11]

   Ovi strahovi vidljivi su svugdje i u Hrvatskoj. Progoni vještih crtača nadilaze maštu i tehnološki smisao i kvalitetu postignutu do danas, nego ju maestralno usavršavaju i čine sve kako bi granice njihovih crteža nadmašile povijesnu stvarnost. Takva djelovanja ostvarena, ili ona koja se ostvaruju i koja u svojim djelovanjima neće nikada prestati, viđena su i potkraj dvadesetoga stoljeća, u najbrutalnijem smislu, Domovinskome ratu: „Hrvati su, prema stoljetnim načertanijima srbijanskoga ekspanzionizma i nacističkoga im barbarogenija „u carstvu ponesenih duša“ (P. Šegedin), trebali naime biti istrijebljeni i ime Hrvatske zauvijek izbrisano.“[12]….

  

3.4.

   U sve tri knjige, autor Lojkić, dotaknuo se osjetljivih i aktualnih, suvremenih pitanja o stvaranju novoga svjetskog poretka. Globalizacija je počela odavno. Prvo se ispitivao teren, političke opcije, pale su mnoge vlade, predsjednici država, mnogi ubijeni na način odstrela zvijeri, prikazani su u kontroliranim medijima kao monstrumi, nasilnici, svijet se sablažnjavao na sve moguće načine; zavođenjem kulturom i demonstriranjem sile. Običan čovjek, katolik, moli se, prašta i čeka. Poučen biblijskim primjerima nastoji biti strpljiv, podnositi muku na zemlji kako bi mu bilo lakše doći u kraljevstvo Njegovo. Antipod tomu je eugenizam i ljudi uključeni u takvu ideologiju. Njima Bog ne znači ništa? Za njih je Bog profit, novac, bogatstvo, trenutni užitak. Oni su i gospodari užitaka. Mogu darovati, mogu oduzeti i ono malo što se ima. Mali Bogovi u svojim strastima, raskoši i bahatosti. Sve do onoga dana kada će zatvoriti oči, ali, živjeti sada i tu, njihova je deviza.

   Dešifrirati odnose, gibljivosti suvremenoga svijeta, raznih eugenika, postalo je vidljivo, i ove knjige Mladena Lojkića mogu biti opomena, usmjerenja prema drukčijim odnosima, humanijim, pravednijim, iskrenijim spram čovjeka i njegovih antropoloških potreba. Hoće li se to desiti, ovisi o aktivnostima čovjeka kao pojedinca, zrelosti i prihvatljivosti njegove ideje, do razborite svijesti mase, naroda koji bi trebao prihvatiti te promjene. Današnje promjene koje se nastoje realizirati, samo su promjene po modelima eugenika, u svim sferama i isprepletenostima čovjekovih djelovanja. Za sada, običan čovjek čini napore u spoznajama, ali ti napori su spori. Sve što mu se podastire kao informacija, nije valjana informacija, nego kontrolirana informacija koja više zavodi nego je istinita, dokumentarna. A trebala bi biti.

3.5.

Sada smo u NATO savezu. Trebali bi biti sretni, ravnodušni, opušteni, sigurni… Plaćamo članstvo. Dakle, nitko nas ne štiti zato što smo mu dragi, nego zato što plaćamo usluge. U Europi smo. Članovi velike obitelji, ali i to plaćamo. To članstvo je ponuđeno kao sloboda kretanja, protoka roba, mogućnost zapošljavanja… Pod tim se provlači gubitak identiteta. Koliko smo svoji ako smo ovisni o drugome, bez emocija i bez iskrenih strasti kao prijateljski narod? Isti ti koji nas primiše pod svoje okrilje traže razne prilagodbe svojim pravilima, koptiraju naše ljude u svoje redove, a oni se u novim sredinama gube, postaju sužnji nametnute politike, ne snalaze se ili se ne mogu snaći kada im je prostor djelovanja ograničen. Ali, oni su uz svoje obitelji, oni nemaju internacionalnu svijest, oni ne osjećaju svoj narod! Narod im treba samo kada su izbori u pitanju i kada sve svoje uobrazilje trebaju pokriti glasačkim listićima.

   Zato i jesmo tu gdje jesmo.

 

Fabijan Lovrić

 


[1] Antun Abramović:, prof. povijesti: str. 8 – 9.

[2] Mr.sc. Emil Čić, akademik HAZUD: str. 12.

[3]Mr.sc. Emil Čić, akademik HAZUD: str. 13.

[4] Mladen Lojkić, autor: str. 23.

[5] pater Svetislav Krnjak, str. 176.

[6] Joško Čelan (knjiga druga), str. 9.

[7] Mr.sc. Emil Čić, str. 13.

[8] Friedrich Nietzsche ( 15. oktobar 1844 (Röcken) – 25. august 1900 (Weimar)), bio je njemački filozof, filolog i psiholog.) Volja za moći, (1901., prošireno izdanje 1906.; pisano 1883.–1887.)

[9] Josip Jović, (knjiga treća), str. 7.

[10] Mr.sc. Emil Čić, akademik HAZUD, str. 11.

[11] Damir Borovčak, katolički publicist i analitičar, str. 185.

[12] Mile Pešorda, hrvatski književnik, str. 191.