Kako se već osjeća u zraku, sljedeća godina očekivano će biti godina velikih gibanja i mijena koje me podsjećaju na 1989., godinu kad je srušen Berlinski zid i kad su se jedan za drugim urušavali prosovjetski komunistički sustavi u Europi. No, ovaj put "zid" će se rušiti u Bruxellesu.

Promjene modela upravljanja: od globalističkog, s naddržavnom upravljačkom kastom, prema suverenističkom, s državom i njezinim nacionalnim interesima u središtu, izvjesne su u Europi, nastavit će se u SAD-u. Logično je zato pred kraj godine pogledati gdje se uoči tog boja pozicionirala Hrvatska.

Najprije energetika. Jer plin, nafta i energetska (ne)ovisnost su jedno od glavnih oružja u ovom globalnom sučeljavanju. Naime, Zapad je naivno povjerovao da je rušenjem Berlinskog zida i formalnim slanjem europskih komunističkih poredaka u političku povijest uistinu uspostavio demokratske višestranačke sustave, tržišno gospodarstvo i trajno oslabio ruski utjecaj u srednjoj, istočnoj i jugoističnoj Europi. Bilo je to posve pogrešno očekivanje. Koristeći ono čega imaju najviše, a to je energija (plin i nafta), ono u čemu su oduvijek bili jaki ili najjači, a to je internacionalna umreženost starih komunističkih struktura i veliki koruptivni kapacitet, oslanjajući se na narasle njemačke ambicije lidera EU-a, Rusija je još od početka ovog tisućljeća počela plesti mrežu kako bi učinila srednju i istočnu Europu ovisnom o svojoj energiji.

Dakle, ponovno je podčinila. Diverzifikacija opskrbe naftom i plinom stoga je postala ne samo američki strateški prioritet za taj dio Europe, nego i prioritet odgovornih država, koje se žele razvijati na temeljnim vrednotama zapadne civilizacije: od Estonije i Poljske do Grčke i Albanije. No, gdje je tu Hrvatska?

Umjesto očekivanog iskoraka prema LNG terminalu na Krku, Plenkovićeva Vlada nastavila ga je opstruirati kao i ranije Milanovićeva. Bude li naposljetku zbog odnosa sa zapadnim saveznicama Hrvatska ipak morala napraviti LNG, učinit će to prekasno, kad on bude neisplativ, a tržište popunjeno, ili će njegov razvojni potencijal prepustiti drugima (npr. Orbanovoj Mađarskoj).

No zato je Plenkovićeva Vlada pokazala inicijativu da još dublje veže Hrvatsku uz ruski plin (novi ugovor s Gazpromom) i da smanjenjem vlastite proizvodnje poveća ovisnost. Istodobno, Hrvatska je potpuno zaustavila istraživanja nafte i plina u svome podmorju, kojima je otvorila vrata prije pet-šest godina.

U međuvremenu, ta istraživanja i eksploatacija plina i nafte doživljavaju svoj "boom" u Rumunjskoj i Grčkoj, nastavljaju se pojačanim intenzitetom u Italiji, istraživanja su započela vrlo ambiciozno u Crnoj Gori i Albaniji. Nema odgovora na pitanje zašto se Hrvatska još jednom samoisključila.

Ili možda odgovor leži u pitanju: za koliko su je ljudi bliski vlasti i istočnim prijateljima isključili? Prije četiri godine predsjednica Grabar-Kitarovićbila je stjegonoša Inicijative triju mora, koja je zapravo "kišobran" projekata za energetsku neovisnost tzv. Nove Europe. Premijeru Plenkoviću inicijativa se nikada nije svidjela.

Ne samo zbog međusobnog natjecanja, nego i zato što se ne sviđa Angeli Merkel i Vladimiru Putinu, koji su pak, sudeći po smjeru i učincima, ti koji uistinu vode energetsku politiku Plenkovićeve Vlade. I dok projekti pod kišobranom Inicijative triju mora doživljavaju procvat u Rumunjskoj, Poljskoj, baltičkim državama, u Hrvatskoj su Tri mora završila u bari i žabokrečini.

Umjesto budućeg energetskog čvorišta za plin, Hrvatska postaje rupa na plinskoj karti Europe. Dok SAD proglašava Kinu glavnim globalnim takmacem i protivnikom, Plenkovićeva Vlada kreće u dugi marš na Istok: širom se otvara kineskom "Putu svile", pod mentorskom palicom Stipe Mesića i Budimira Lončara.

Dok Kanada, po američkom nalogu, uhićuje direktoricu kineskog Huaweija zbog sumnji da su njihovi proizvodi u funkciji kineske špijunaže, hrvatski premijer najavljuje širenje suradnje s Huaweijem. Pa i na digitalizaciji državne uprave.

Dok "žutim prslucima" probuđena Francuska traži više demokracije, utjecaja naroda na vladajuću nomenklaturu, veću ulogu referenduma u politici, hrvatski politički establišment na čelu s Plenkovićem vraća hrvatsku politiku u vrijeme jednopartijskog monopola, pod krinkom očuvanja stabilnosti. Guše referendumske inicijative, prave sprdnju od višestranačja besramnim političkim trgovinama prema načelu "svatko sa svakim, nitko s nikim više od jednom u tijeku dana". Organiziraju unutarstranačke izbore (Mladež HDZ-a) prema načelu "jedna funkcija – jedan kandidat". Dok čak i Merkelina Njemačka prihvaća Marakeški sporazum uz interpretativnu izjavu, Plenković ne vidi razloga za bilo kakve ograde. Jer će tako navodno Hrvatska ući u Schengen.

Baš kao što je i Jugoslavija Ante Markovića, sukladno obećanjima iz Bruxellesa, 1991. ušla u EU. Godinu velikih promjena po Plenkoviću vođena Hrvatska dočekuje s Europom na usnama, sa srcem i financijskim sponama na Istoku, s mišlju u sljedećoj dužnosničkoj fotelji, s migrantima na granici, s potencijalnim ratnim sukobima u susjedstvu (Kosovo, BiH). I najgore – sa samodopadnim tajnicima i tajnicama za državnim kormilom.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija