Uoči silaska s političke pozornice kancelarka Merkel je u govoru u Europskom parlamentu ostavila u naslijeđe EU-u još jednu svoju viziju – viziju europske vojske. Parlamentarna većina joj je snažno pljeskala. Ne znam da li zato što uistinu dijele tu viziju? Ili zato što Mutti više nema vremena pretvoriti i ovu viziju u djelo?

U svakom slučaju, baština koju Merkel ostavlja Europi svojom migrantskom politikom već je preteško naslijeđe: podijelila je Europsku uniju i znatno ugrozila njezinu sigurnost. Stvaranje europske vojske na takvim temeljima, u takvoj politički duboko podijeljenoj Europi, bilo bi izravno ugrožavanje europske obrane.

Zato je sretna okolnost za Europu i njezinu obranu što Merkel definitivno odlazi. A ni drugom, ili, ako hoćete, prvom velikom zagovorniku europske vojske, francuskom predsjedniku Macronu zvijezde nisu sklone.
Ove vizije europske vojske osvježile su mi sjećanje na izvjesne pokušaje njezina korištenja u našoj bližoj prošlosti. U rujnu 1991. francuski general armije Jean Cot pokušao je upotrijebiti WEU (Zapadnoeuropsku uniju koja je nastala na viziji zajedničke europske obrane nakon Drugoga svjetskog rata) kao okvir za europsku vojnu intervenciju kojom bi se zaustavio rat u Hrvatskoj. I dakako druga, ili prva nakana mu je bila, ojačati francuski politički utjecaj kroz taj angažman. Napravljena je procjena, izračunato koliko aviona i koliko brodova treba da bi se zaustavili napadi JNA na Vukovar i Dubrovnik i iznad svega da bi je se zastrašilo i odvratilo od daljnjih nakana.

U vojnim kapacitetima svojih država članica (članstvo se gotovo poklapalo s članstvom EU-a, odnosno tadašnjeg EZ-a) ta imaginarna europska vojska je imala snage za više desetaka takvih intervencija. Ali nije imala političke snage za sazvati sljedeći sastanak o tom prijedlogu. A kamoli podići jedan avion da sruši jedan most na Dunavu.

Europski obrambeni savez WEU nastavio je tavoriti još dva desetljeća kao jedan ured, jedan tajnik, njegova tajnica i jedan fikus. I dok su tako tajnik i tajnica nesuđenog europskog obrambenog saveza zalijevali fikus u svome bruxelleskom uredu, najmoćnije europske države poslale su svoju elitnu vojnu špijunažu u formi europskih promatrača u promatranje rata u Hrvatskoj.

Ali Kadijević i Milošević su rekli – ne, nema promatranja. I vojni promatrači su se vozili promatrajući – samo od Zagreba do Varaždina i natrag – jedni druge i izvještavali o važnim saznanjima svoje državne centrale. A EU i WEU su zajednički izvještavali samo o onome što je već pisalo i u novinama. Toliko o snazi i zajedništvu.

Samo oni rijetki koji su se uspjeli prošvercati kao doktori ili humanitarci uspjeli su nakon pada i okupacije vidjeti Vukovar, tek kada im je to major JNA Veselin Šljivančanin dopustio i koliko im je dopustio. Potom se šefu generalštaba JNA Veljku Kadijeviću učinilo da nešto previše promatraju iz zraka. Pa je pilot JNA naciljao i srušio nenaoružani i jasno označeni helikopter europskih promatrača, ubivši cijelu posadu – četvoricu Talijana i jednog Francuza.

A što su učinili WEU i EU? Zamolili su Kadijevića da to više ne čini. A zašto EZ/EU nije uspio probuditi WEU ujesen 1991.? Zato jer su bili politički podijeljeni oko raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država. Zato jer su u EZ/EU-u, pa tako i WEU-u, politički dominirale države pobornice očuvanja versailleskog poretka, odnosno Jugoslavije, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom.

U skladu s njihovim političkim interesima, WEU bi tada bio probuđen da je trebalo bombardirati Hrvatsku. Ta politička uvjetovanost europskog obrambenog saveza do izražaja je došla nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. Iznenada, gotovo preko noći, probuđeni su tajnik WEU-a i njegova tajnica, da bi poslužili kao okvir u kojem će Francuska i Velika Britanija poslati u BiH svoje snage za brzo djelovanje, specijalne postrojbe s ratnim mandatom. Velika Britanija, koja je, za razliku od Francuske, uvijek svisoka gledala europski obrambeni savez, spremno je uskočila u okvir. Što je bio motiv? Spriječiti američki plan okončanja rata promjenom vojnog odnosa snaga, zaustaviti hrvatske vojne operacije Oluju, Maestral, Južni potez... Ali savezništvo je trajalo samo dok je trebalo probuditi EU i WEU.

Baš sam ovih dana prelistavala stare bilješke iz kojih se vidi međusobno sumnjičenje i nadmetanje na terenu između zapovjednika francuskih i britanskih snaga za brzo djelovanje, na rubu fizičkih incidenata. Jer došli su kao vojnici svojih država, u službi njihovih politika.

Nikada poslije WEU se nije probudio, da bi 2011. odumro prirodnim putem. I kad se već učinilo da je unutar EU-a napokon osviješteno kako je NATO pod jasnim američkim vodstvom jedini pouzdani i realni jamac europske obrane, uz poželjan veći europski angažman, da je osviješteno kako vojska ne može funkcionirati izvan okvira države niti imati pet različitih političkih zapovjednika, eto opet Merkel u padu i Macrona u opadanju – sanjaju zajedničku europsku vojsku. U Europskoj uniji podjeljenijoj nego ikad.

Kada bi mogli, sad bi je najradije poslali u boj protiv govora mržnje, populista i drugih fašista. Na Varšavu i Budimpeštu, preko Praga? Ili možda na Rim? Možda ojačanu specijalnim migrantskim postrojbama? Svakako uz burni pljesak hrvatske napredne elite.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija