Svi izbori u Europi u zadnje vrijeme bili su zapravo referendum o problemu (i)migracija. Marakeški sporazum o kojem se kod nas govori, ali bez konteksta novih vjetrova koji pušu u Europi, a koji bi isti mogli otpuhati, jer dvije glavne zemlje Europske unije, Njemačka i Francuska, veoma vjerojatno po tom pitanju, i ne samo tom, bitno mijenjaju kurs.

Vidi li to iz svojih visina naš predsjednik Vlade Plenković ili ne, nije baš nebitno, jer bismo nakon pada Angele Merkel, i skorog kraha Macrona s čijeg broda bježe ključni ministri, mogli ostati Plenkovićevom vjernošću "mainstreamu" koji klizi u povijest, na rubu rubova, izvan prostora i vremena. Hrvatska bi s Plenkovićem stoga umjesto u Europskoj uniji koja se preslaguje, mogla preko noći naći u Africi, u Maroku.

U CDU-u idu izbori za novog predsjednika/predsjednicu stranke pokojne Angele Merkel. Tri su kandidata, no dva imaju šanse. Angela Merkel bi najradije na čelu vidjela svog klona u liku Annegret Kramp-Karrenbauer. No kako su u CDU-u stasali "neki novi klinci", pojavilo se novo lice u liku Friedricha Merza. Nije ovdje bitno što je Merz novo lice, već što svjetonazorski i strateški CDU-u kani vratiti izgubljenim identitet i napraviti odmak o politike Angele Merkel. Grupa mladih jastrebova okupljenih oko Merza na čelu sa tridesetdvogodišnjim Nikolasom Loebelom jasno daje do znanja svoju proeuropsku orijentaciju kada su u pitanju mir i tržište, no žele da se, molim lijepo, obiteljske i imigracijske politike prepuste suverenim državama članicama, što ide protiv ugovara iz Meseberga koji su potpisali Merkel i Macron, te će samim tim promijeniti i sliku i Europsku uniju kakvu smo do sada poznavali. Merza su Merkeličini Krampovi već proglasili "tvrdolinijašem", no da se predsjednik ove stranke bira po načelu jedan čovjek jedan glas, a ne delegatski, mogli bismo već sada reći da je Merz novi šef CDU-a. No kako Merkel još kontrolira stranku, delegatski sustav mogao bi na čelo dovesti Merkeličin Kramp gospođu. Ipak, nezadovoljstvo Merkeličinom politikom kompromisa i dobrodošlice u stranci te strmoglavi pad iste, solidno su jamstvo da njen izborni inženjering neće proći.

Prepuštanje pak imigracijske politike državama članicama Marakeški sporazum čini tek hrpom papira na kojem može pisati bilo što, pa i riba ribi grize rep.

U Francuskoj isti proces. Macronov tonući brod napuštaju ključni ministri, a podrška u javnosti manja čak i od Hollendeove. Zadnji koji je to učinio je ministar jednog od najvažnijih resora, onog unutarnjih poslova, Gerrard Collomb. Iako je službeno, za Le Figaro, rekao da odlazi zato što se želi kandidirati za gradonačelnika svog rodnog grada Liona, malo tko je u to vjerovao. Nije trebalo dugo da se vidi da Collomb ima i neke druge motive, iskrenije od navedenih, a tiču se (i)migracija. U razgovoru za reviju Valeurs Actuelles Collomb je "otvorio dušu" i rekao bez dlake na jeziku kako je migratorna situacija u Francuskoj "uznemirujuća", te da će, bukvalno, "podjela teritorija" u toj zemlji za pet godina postati ireverzibilna. De facto Collomb je zapravo rekao da se Francuska okupira, da se dijeli teritorij. Na pitanje "koliko vremena imamo, a da ne bude više kasno" odgovorio je: "Ne želim širiti strah, no smatram da ima još malo vremena." Narod ne želi ovaj isforsirani suživot, kaže on dalje, jer su sukobi, nasilja i neredi sve više zabrinjavajući i stvaraju paralelne svjetove unutar Francuske. Na izravno pak pitanje ima li Francuska još potrebe za imigrantima, odgovorio je kratko i jasno: "Ne, nema potrebe." Kada to kaže (bivši) ministar unutarnjih poslova koji raspolaže svim podacima, onda se tu nema što dodati.

Za Macrona je rekao isto što i u CDU-u za Merkel, da je "odljepio" od stvarnosti, da mu, doslovno, "manjka poniznosti", da nema pojma kako narod živi, da je s njim nemoguća suradnja.

Kako padaju dvije noseće osovine Europske unije kakvu danas poznajemo zajedno sa svojim politikama, Merkel i Macron, Europske unije kakvu poznajemo, a koja će se uskoro možda i stubokom promijeniti, jer će i EU izbori također, nesumnjivo, biti zapravo referendum o migracijama, Plenković ne bi trebao zabijati glavu u pijesak i mantrati europsku pjesmu po notama ovih dvoje političkih mrtvaca plus Juncker, pjesmu koju i Francuzi i Nijemci s Merzom jamačno napuštaju. Proces je jasan, Europska unija koja je nastala kako bi riješila problem sama je pod čizmom Angele Merkel postala problem, a nešto što je problem nije - rješenje. Naglasak na obitelji i vraćanju migracijskih politika suverenim državama o kojima govori Merz, Collombov odlazak i stav o imigracijama i njenoj nepotrebnosti na ovakav način osvajanja teritorija, svjedoče da smo došli do crvene linije kada je Europska unija kakvu poznajemo u pitanju. Hoće li Plenković tvrdoglavo ustrajati na "mainstreamu" koji se urušava, zavisi i njegova sudbina, umrijeti zajedno s Angelom, ili uskočiti u novi vlak sa Merzom. Rasprava o Marakeškom sporazumu u tom kontekstu mogla bi završiti kao Requiem za Andreja.

 

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija