Tri vikenda na početku jeseni 2018. mogla bi naznačiti smjer kojim će dugoročno krenuti Hrvatska i blisko joj istočno susjedstvo u ovo vrijeme kada se i Balkan i Europa nalaze pred novom rundom promjene svoje političke arhitekture i strukture.

Događaj prvi je nedjeljni makedonski referendum o novom imenu države. Podrže li makedonski birači promjenu imena države u Republika Sjeverna Makedonija, koji su pod američkim pokroviteljstvom kompromisno dogovorili makedonski i grčki premijeri Zoran Zaev i Alexis Tsipras, neće to biti samo okončanje tri desetljeća starog grčko-makedonskog spora, već i izjašnjavanje za prozapadnu perspektivu Makedonije i otvaranje puta prema članstvu u NATO-u.

Makedonski referendum je ujedno najizravnije odmjeravanje američkog i ruskog utjecaja na Balkanu. SAD pritom računa na izlaznost i glasove makedonskih Albanaca i na želju stanovnika za zapadnom perspektivom i sigurnošću koju pruža NATO. No u političkom smislu, raspored snaga je izvan stereotipa. Prema stereotipima, na Balkanu su SAD-u obično sklone nacionalne, politički desnije vlade, a Rusiji one lijeve, izravne nasljednice komunističkih partija. U Makedoniji se dogodilo obrnuto. Glavni je američki partner posljednjih godina socijaldemokratska partija, dok je središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE, koja je uz američku potporu ostvarila osamostaljenje države, u ovoj rundi ostala na suprotnoj strani.

Mnogi su zaboravili ili pak nisu niti primijetili kako je u vrijeme raspada Jugoslavije ranih devedesetih godina prošlog stoljeća očuvan mir u Makedoniji. U to je vrijeme postojala realna bojazan da će u sjeni rata u Hrvatskoj i BiH Makedonija „nestati“ između velikih susjeda Srbije, Albanije i Grčke ili da će ondje planuti rat koji će izići izvan regionalnih okvira. Jedan bataljun američke vojske poslan u nadgledanje makedonske granice još 1992., bio je dovoljan za odvraćanje opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike. Toliko je mir u Makedoniji SAD-u bio važan.U međuvremenu je Rusija upisala veliku pobjedu na terenu. Makedonsko vodstvo, osobito središnja nacionalna stranka VMRO-DPMNE toliko je premrežena ruskim interesima (čitaj novcem), da je potpuno preuzeta, a njezina prozapadna orijentacija je ostala tek stilska figura. Sukladno tome, VMRO-DPMNE danas istupa kao glasnogovornica ruskih interesa i protivi se dogovorenoj promjeni imena države. Ovo ističem zbog izvjesne razvojne sličnosti VMRO-DPMNE i HDZ-a. Neuspjeh makedonskog referenduma bio bi velika pobjeda za Rusiju i pokazatelj njezine vodeće uloge na Balkanu. Njegov uspjeh bio bi pak pokazatelj da SAD i dalje vode glavnu riječ i znak da će se Makedonija uskoro naći u NATO-u. Bez obzira na rezultat, incidenti ili sukobi nižeg intenziteta nisu isključeni.

Vikend poslije toga, 7. listopada, održavaju se opći izbori u BiH, koji bi mogli postati okidač za novu rundu raspleta u susjednoj državi, o čijoj stabilnosti uvelike ovisi sigurnost i stabilnost Hrvatske. Pritom je čak manje intrigantno pitanje samih izbornih rezultata. Za budući razvoj se kao ključna nameću pitanja: hoće li se nakon izbora uopće moći konstituirati vlasti u BiH i hoće li izbori uopće proći test legaliteta, hoće li njihovi rezultati biti priznati i važeći? Ili će možda nakon tih izbora, umjesto novih vlasti u BiH nastupiti razdoblje osporavanja i bezvlašća? Ključevi poslijeizbornog procesa su manje u rukama političkih aktera u BiH, a više u rukama velikih država pokroviteljica pojedinih političkih opcija BiH koje nastoje ostvariti dominirajući utjecaj. Za razliku od 1995. godine, kada je SAD ušetala u BiH kao apsolutna ratna i mirovna pobjednica, u međuvremenu se odnos snaga promijenio. Rusija i Turska, sa svojim lokalnim štićenicama, srpskim i bošnjačkim političkim vodstvom, na putu su da ostvare dogovore o svojim sferama utjecaja u BiH.

HDZ BiH se ponaša kao politički blizanac VMRO-DPMNE, slijedeći načelo Zapad na usnama - Rusija u džepu. Hrvati BiH su politički potpuno marginalizirani: Bošnjaci ih nastoje politički eliminirati, Srbima su korisni kao instrument preko kojeg u savezništvu s ruskom energijom i klijentelizmom učvršćuju rusku (energetsku) dominaciju u Federaciji BiH. Pojednostavljeno: za Bošnjake su politički neprijatelj br. 1, za Srbe politička korisna budala br 1. Ne vidi se zasad da Hrvati BiH unutar sebe imaju političke i intelektualne snage za preokrenuti taj trend, sve kada bi se u poslijeizbornim previranjima za to i pružila prilika.

Tjedan dana kasnije, 13. listopada, u Vukovaru je najavljen prosvjed koji bi trebao ukazati na bankrot hrvatskih institucija u procesuiranju krivaca za najteže zločine počinjene u srpskom osvajačkom ratu u Hrvatskoj. Snaga njegovih poruka bit će važan test: može li Hrvatska sama potaknuti snaženje svojih institucija i može li HDZ, kao stožerna nacionalna stranka prerezati svoje klijentelističke spone ili će postati hrvatska inačica VMRO-DPMNE. O tome ovisi hoće li u novoj rundi političkog pokera na Balkanu, Hrvatska biti akter. Ili će postati sredstvo i plijen.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija