Poticanje na aktivno sjećanje često razotkrije i sramne rabote i tragove njihovih počinitelja.Tako je bilo i ovih dana, kada je vidljivije nego dosad, obilježena dvadeseta obljetnica smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Razumljiv je taj povratak Šušku, iz više razloga.

Prvo, aktualni ministar obrane Damir Krstičević se uistinu trudi i velikim dijelom uspijeva reafirmirati nasljeđe one nekadašnje Hrvatske vojske, koja je 1991. godine obranila, a 1995. i oslobodila državu. A u njezinu je stvaranju ministar Šušak je bio ključni operativac.

Drugo, okrugla je obljetnica smrti. Treće, pozivanje na Tuđmana i ona njegova mrka bista s kojom su hadezeovci vodili nekoliko posljednjih izbornih kampanja već su jako profanirani i potrebno je još neko dodatno staro lice kao smokvin list nove vjerodostojnosti.

I četvrto, ali ne i ne najmanje bitno: ministar Šušak i sve poveznice prema njemu i njegovu djelu toliko su sustavno istisnuti iz hrvatske države i kolektivnog sjećanja, da se sad svi, bez straha, mogu i slikati s njegovom slikom.

No vidjelo se da hrvatska ljevica, pri čemu kao njihovu vodeću stranku još uvijek držim SDP, još uvijek nije u stanju prijeći partijsku granicu i prihvatiti Gojka Šuška kao državnog, a ne HDZ-ova ministra obrane, priznati mu zasluge za slobodu zemlje. Uostalom ne mogu još prihvatiti niti Tuđmana izvan stranačkog, HDZ-ova okvira. A prošlo je već više od četvrt stoljeća od stvaranja, i nešto manje od četvrt stoljeća od oslobađanja države.

Plenkovićev HDZ pak prigodno ponovo otkriva ratnog ministra obrane. Ne srame ga se više. Ali ekipa koja je došla odati počast njegovu djelu jednako je uvjerljiva kao i tuga Angele Merkel na komemoraciji Helmutu Kohlu, svome političkom ocu koji je politički „dekapitirala“.

U redu, neki će reći - druga su vremena. I to je točno. Ali iz tog novog hrvatskog vremena istisnuto je sve što ono što je simbolizirao Gojko Šušak. Njegovo življenje za hrvatsku državu, nije u hrvatskim modernim vremenima modificiran u – moderno služenje državi. Već se pretvorilo u staro parazitiranje na državi, uglavnom rezervirano za nasljednike nekadašnje jugoslavenske crvene kaste.

Zašto recimo u današnjoj hrvatskoj politici, diplomaciji, u HDZ-u nema mjesta za Katarinu Šušak, kći ratnog ministra obrane, koja je naslijedila očev politički gen, koja je preselila u Hrvatsku početkom devedesetih iz sigurne Kanade, završila zagrebački Pravni fakultet, baš kao i nešto stariji kolege Zoran Milanović, Andrej Plenković, Josip Klisović, Igor Pokaz, Orsat Miljenić…?

To bi bila ta čuvena uključivost bez koje je danas nezamisliv politički novogovor, a koju su Tuđman i Šušak arhaično nazivali - pomirbom. I ne samo nazivali. Primjenivali su je. Za razliku od njihovih političkih nasljednika koji govore o uključivosti, a isključuju sustavno sve one koji ne potječu iz njihova staroga gnijezda.

Umjesto da služi državi, što bi bio logičan slijed u razumnoj državi, Katarina Šušak je bila u poziciji da kao šefica ureda obrane generala Gotovine, ponovo brani temelje države koju je njezin otac stvarao i oslobađao. I to samo desetak godina kasnije. Današnji upravljači su u tom procesu nerijetko bili na suprotnoj strani. Njih prošlost zamara.

Da, i HTV je, priključivši se prigodnoj obnovi sjećanja na Gojka Šuška, napravio jedan dokumentarac o ministru. Takav da se ne može reći da nisu napravili ništa, da košta gotovo ništa i da se brzo zaboravi. Tako to nacionalna televizija radi kada je riječ o obradi tema iz razdoblja nastanka države – jeftine, prigodne, ad hoc sklepane nazovi dokumentarce… Autorica Ljiljana Bunjevac, napravila je koliko se moglo, možda i više nego što se očekivalo u takvim zadanim uvjetima.

Umjesto da osjeća nelagodu, i zbog sebe i zbog svojih prethodnika, što HRT u četvrt stoljeća nije proizveo niti jedan kvalitetan film ili seriju o ljudima koji su stvorili i oslobodili državu, igranu ili dokumentarnu, direktor HRT-a je ponosno poručio kako su koristili svoju, televizijsku arhivu.

A mi bismo valjda trebali biti zadivljeni što državna televizija, koja živi na ubiranju našeg novca, nije uništila baš sve svoje snimke iz tog razdoblja. Toliko su (bili) uključivi. Omaknuo im se doduše sjajni film „Broj 55„ Kristijana Milića. Nisu bili dovoljno budni. Ali su brzo ugušili, kako to samo oni znaju - taj „eksces“.

Nazdravljajući ministru Šušku u Pentagonu početkom 1996, prilikom posjeta koji je zaključio višegodišnju plodonosnu ministarsku suradnju, američki ministar obrane William Perry je posegnuo za poznatim citatom Theodora Roosvelta: „ Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz“.

W. Perry je znao o čemu govori. Njihova suradnja, koja se pretvorila u osobno prijateljstvo, obilježila je okončanje rata u Hrvatskoj i BiH 1995. Ali i „plašljive duše“ imaju svoja znanja. Znaju koga treba baciti u blato. Ili u haaški mlin. A znaju i kada ipak treba izvući bistu iz prašine. Za foto session. I da, osobito znaju – ne puštati Katarinu blizu.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija