Nakon što je Hrvatska blokirala pa brzinom svjetlosti deblokirala otvaranje jednog pregovaračkog poglavlja u sklopu pregovora Srbije i EU-a o pristupanju, mora se priznati da je ironična primjedba Aleksandra Vučića, kako je Srbija u sedam dana napravila "dramatičan napredak", posve na mjestu.

Diplomacija s ove strane Save i Dunava kao da je jedva čekala povući korak natrag i kao da se ispričavala što je do tog zatezanja moralo doći.

I na ovom su se primjeru očitovale tri, već bismo mogli kazati, konstante hrvatske politike. Prva je dosljedno sljedbenički ili poslušnički odnos prema Bruxellesu i Washingtonu, što možda i ne bi bilo tako tragično da u tom odnosu Hrvatska nešto izvuče u vlastitu korist. Već drugi dan nakon blokade američki je potpredsjednik Joe Biden telefonski razgovarao s našim premijerom koji je pak usto bio i na "prufungu" kod Angele Merkel.

Nevjerojatno je koliko je taj, nazovimo ga, ustaški kompleks duboko usađen eto i u dušama nove generacije političara rođenih dvadesetak i tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata.

Dovoljno je da netko iz Beograda, kao što su to tamošnji vodeći ljudi sustavno i krajnje prljavo činili nakon blokade i prije nje, digne glas protiv "povampirenog fašizma" u Hrvatskoj pa da njezine lidere natjeraju na saginjanje glave. Kao da smo još uvijek u Jugoslaviji s Beogradom kao glavnim gradom u kojemu zasjeda CK.

Zabrinjavajuće je i slabo predviđanja poteza. Pa i neupućeni laici su, naime, mogli predvidjeti da će se na Hrvatsku vršiti pritisak da odustane od blokade, jer se radi o nekim širim geopolitičkim interesima, te da ona neće pružati nikakav otpor tom pritisku. Zašto se onda uopće upuštala u ovu dramicu? Ili kuj il' ne mrči gaća, rekao bi narod. Ovako smo se samo kompromitirali i zaslužili podrugljiv Vučićev osmijeh.

Odnosi sa Srbijom su doista važni, važno je da oni budu normalni zbog cijelog sklopa balkanskih i širih problema, starih frustracija i novih iskušenja. Ali neke uvjete Srbija ipak mora ispuniti. Mora barem pokazati kajanje za pakao koji nam je priredila i mora pokazati dobronamjernost. I to ne tek deklarativno, nego na nizu konkretnih pitanja (nestali, oteto blago, odšteta, isprika, zakon o regionalnoj nadležnosti…).

Umjesto toga svjedočimo starom refleksu odumirućeg hegemona, doživljavamo verbalnu agresiju, uvrede i klevete i čak prijetnje sadržane, primjerice, u više puta ponovljenoj Vučićevoj izjavi koja glasi: Bljesak i Oluja više se neće ponoviti! A kako bi se mogli ponoviti ako im neće prethoditi nova agresija?

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija