Novu srbijansku agresiju poduprli su pojedini predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, poput Milorada Pupovca, preživjele hegemonističke i jugounitarističke snage bivšega komunističkog režima te germanski mediji, koji se u Zagrebu tiskaju za hrvatsko govorno područje.

Njihov je strateški cilj razbiti hrvatsko-američko partnerstvo, koje bi, između ostaloga, trebalo funkcionirati i na sukladnim gospodarskim probitcima, poput izgradnje LNG terminala na Krku

Hrvatsko stajališta oko pregovora Europske unije i Srbije glede otvaranja 23. poglavlja pregovora bilo je povod javnom očitovanju t. zv. meke velikosrpske agresije na Hrvatsku, unatoč tomu što je Republika Hrvatska u međuvremenu postala članicom NATO saveza i Europske unije.

Masovni mediji su preko noći u Srbiji stvorili protuhrvatsko ozračje, a javna histerija utjerala je strah u kosti ostatcima pripadnika hrvatske manjine u Bačkoj, istočnom Srijemu i Banatu.

Na javnim skupovima, jednako onako kao i na početku vojne agresije devedesetih, zadah mržnje prema Hrvatima raspirivao je osobno predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić tvrdnjama o navodno 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i istrjebljenju 80 posto Srba s područja Nezavisne Države Hrvatske.

U toj javnoj histeriji ustvrdio je i kako je više Srba stradalo od Hrvata nego u sukobu s Talijanima i Nijemcima tijekom Drugoga svjetskog rata.

Na svojevrstan način Vučića su poduprli i pojedini predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, poput Milorada Pupovca, preživjele hegemonističke i jugounitarističke snage bivšega komunističkog režima te germanski mediji, koji se u Zagrebu tiskaju za hrvatsko govorno područje, a čiji je strateški cilj razbiti hrvatsko-američko partnerstvo, koje bi, između ostaloga, trebalo funkcionirati i na sukladnim gospodarskim probitcima, poput izgradnje LNG terminala na Krku.

Taj terminal i izgradnja niskotračne pruge Rijeka – Zagreb – madžarska granica trebali bi smanjiti ovisnost srednje Europe o ruskom plinu i drugim energentima.

Bijesni na Amerikance zbog prekida izgradnje t. zv. plinovoda Južni tok potporu Vučićevoj velikosrpskoj politici požurili su dati austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz i madžarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto, čime su samo manifestirali trajnost političkih silnica, koje su nakon protoka 20. stoljeća zaživjele stotinu godina poslije propasti Austro-Ugarske Monarhije, koja je 1868. međusobnom nagodbom podijelila Hrvatsku između Beča i Pešte.

Dakle, iste one monarhije, koju je 1914. napala Srbija uz potporu Rusije i tako izazvala Prvi svjetski rata, potaknuvši tako najveće međusobno klanje naroda u dotadašnjoj povijesti.

Na nešto posredniji način Vučićevu velikosrpsku histeriju poduprla je i prusko-galska osovina Berlin-Pariz, televizijskim emitiranjem propagandnoga filma, u kojem su Hrvati po predlošku Karla Marxa i Friedricha Engelsa prikazani kao otpadci naroda.

Motiv ove europske javnopolitičke manifestacije koja se prelomila na leđima Hrvatske također nije teško pronaći u opiranju aktualne politike Berlina i Pariza američkoj i NATO strategiji otpora prema ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Kontekstualnom pa i stvarnom stigmatiziranju Hrvatske kao zločinačke države, a Hrvata kao genocidnoga naroda svojim neznanjem i nepoznavanjem činjenica u velikoj mjeri doprinose i pojedini hrvatski državni dužnosnici, koji su očito prihvatili klevetu sadašnjega šefa bivših jugokomunista u Hrvatskoj - Zorana Milanovića - o navodnom filoustaškom karakteru sadašnje vlasti.

Hrvatska se nema razloga sramiti svoje povijesti, a ponajmanje plemenite ideje za stvaranjem vlastite samostalne države, čemu teži svaki narod, od trenutka kad postane samosvojnom nacijom.

Uza sve to, kao katolički narod, Hrvati su jednako tako spremni priznati vlastite grijehe i zločine nad drugim skupinama, ali ne i dopustiti širenje i uvećavanje čak i najmanje laži, kao i prikrivanje zločina što su ih u ime monarhističke ili komunističke Jugoslavije također počinili otpali pripadnici nad vlastitim narodom.

To širenje i uvećavanje laži događalo se kroz cijelo 20. stoljeće, što je tijekom polustoljetne jugoslavenske komunističke diktature postalo i sastavnim dijelom mentalnoga sklopa pristaša velikosrpskoga hegemonističkoga i jugounitarsitičkog režima.

Na suprotnoj strani, pravoslavna Srbija ne poznaje osobnu, a još manje kolektivnu odgovornost, jer u nedostatku mentalnog instituta ispovijedi uopće nema potrebu za kajanjem, pa se kod njih očito na skupnoj razini nije ni mogla razviti svijest o vlastitoj pogrješivosti.

Otuda potječu i međusobne sličnosti između nekadašnjega Alaksandrova monarhofašističkoga, Nedićeva pronacističkog, Brozova jugokomunističkog i Miloševićeva srbočetničkog režima.

Zorno to ilustrira činjenica da su prijeratni jugoslavenski monarhofašistički režim i njegova vlada u Beogradu uveli u primjenu Hitlerove rasne zakone, a Nedićeva Srbija bila prva zemlja u nacističkoj Europi koja se njemačkom Fuerheru još 1942. pohvalila da je Judenfrei.

Na istovjetan način Srbi su etnički potpuno očistili zaposjednuta područja u BiH i Hrvatskoj od Hrvata i Bošnjaka, a na tom očišćenom i zaposjednutom području u BiH ustanovili svoju čistu etničku državicu, u koju se ni 20 godina poslije rata ne mogu vratiti protjerani Hrvati i Bošnjaci.

Unatoč takvim zločinačkim operacijama kroz sva tri rata tijekom 20. stoljeća Srbijanci i njihove manjine u drugim državama uglavnom ne osjećaju nikakvu krivnju, a ponajmanje odgovornost za počinjena masovna zlodjela koja su nanosili svim svojim susjednim narodima.

Jedina Vučićeva tvrdnja koju bismo u stanovitom smislu čak i mogli prihvatiti jest to da je veći broj Srba u Drugom svjetskom ratu poginuo od Hrvata, nego od Talijana i Nijemaca zajedno.

Naime, sve do potkraj 1944. Srbi su bili saveznici nacističke Njemačke, a većina Srba u Hrvatskoj do kapitulacije Italije 1943. bila je najokrutnije talijansko zločinačko oružje protiv hrvatskoga stanovništva u južnoj Hrvatskoj, a nakon toga sponzora u zločinima, kao i većina sunarodnjaka, pronašli su u nacističkoj Njemačkoj.

Svi oni zajedno vodili su rat protiv Hrvata na teritoriju tadašnje hrvatske države, a ne protiv nacifašističkih okupatora.

Čak je i Brozov boljševički, revolucionarni, prosovjetski i jugokomunistički pokret, bez obzira na stanovito učešće srpske manjine iz Hrvatske u tom pokretu, patio od brojčanoga nedostatka Srba, koji se tek potkraj rata javljaju kao ratni pobjednici, ne nad nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, nego nad zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima u Bleiburgu.

Kad bi se hrvatski politički dužnosnici bavili doista interesima vlastitoga naroda, onda bi opservacije iz ovakvih i sličnih tekstova bile potpuno nepotrebne, a srpske ucjene Aleksandra Vučića i Milorada Pupovca neučinkovite.

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo