Na današnji dan 24. listopada 1944. na Daksi, otočiću pored Dubrovnika, smaknut je otac Petar Perica, katolički svećenik i isusovac. Taj bogobojazni svećenik bio je autor u hrvatskom puku popularnih napjeva ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’ i ‘Do nebesa nek se ori’.


Rođen u Kotišini kraj Makarske 27. lipnja 1881., otac Petar Perica osnovnu je školu pohađao u Makarskoj. Poslije toga, školovanje je nastavio 1895. u sjemeništu u Travniku.

Godine 1901., postao je isusovac. Novincijat je obavio u Velehradu pa se dalje školovao u Austriji i Bratislavi. Kao redovnik boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Od 1937. godine otac Petar Perica živi u Dubrovniku, gdje postaje superior tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu.

Nakon što su 18. listopada 1944. partizani ušli u Dubrovnik, u nedjelju 22. listopada iza 22 sata navečer uhitili su Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: ‘Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!” Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sliku svetog Josipa.

Spremajući se stalno preporučivao – kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, i svom zaštitniku svetom Josipu. Krvnici s petokrakama na kapama već su mu pripremili grob, kao i brojnim nevinim Dubrovčanima. U noći sa 23. na 24. listopada 1944. iz zatvora u samom Dubrovniku prevezen je sa većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu. Tamo su bez suđenja ubijena 53 ugledna dubrovačka Hrvata.

Nakon ekshumacije tijela ubijenih, DNK analizom su identificirani posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo. Poznat je kao autor do danas u narodu omiljenih katoličkih pjesama ‘Rajska Djevo kraljice Hrvata” i ‘Do nebesa nek se ori”.

Ovaj strašan zločin pokazuje kako su partizani i komunisti htjeli obezglaviti hrvatski narod proganjajući i ubijajući njegove najbolje sinove, upravo one koji su bili nositelji vjerskog i društvenog života.

Nebrojeni pokolji i progoni svećenika, učitelja, književnika, liječnika i drugih nositelja i stupova društva teret su čije posljedice osjeća hrvatski narod i dan danas. Najtužnija stvar je što se ovim strašnim događanjima i zločinima moralo šutjeti 45 godina po cijenu zatvora, pa i smrti. Čak i danas se prijeti onima koji istražuju i razotkrivaju strašne zločine partizana.

 

M.M.