Pokojni Maruna u jednoj je precijenjenoj pjesmi nabrojao sijaset razloga zašto mu Hrvati idu na jetra. Što se mene tiče, ispustio ključni razlog zbog kojega Hrvati strancu i domaćem mislećem čovjeku mogu biti nesimpatični. To je prevelika udvornost, snobizam, uvjerenje da je sve sa zapada bolje od domaćega. Taj tip bezrazložnog podilaženja strancima prisutan je u većoj ili manjoj mjeri i kod drugih Slavena, ali Hrvati i Ukrajinci nedvojbeno prednjače u tom smislu. Hrvati, recimo, i ulazak u EU u nedostatku boljih argumenata često opravdavaju vjerovanjem kako će nas ''Švabe i ostali'' dovesti u red. Kad već sami ne znamo! To je notorna glupost, ali zasada ima dobru prođu kod naših ljudi.

U ''Jutarnjem listu'' ovih dana donesen je razgovor s Goranom Barom, vinkovačkim rokerom dinarskih korijena. Tog nesretnog, autodestruktivnog čovjeka već više od desetak godina reaktiviraju u predizborno vrijeme da promuklim glasom i lelujavim stasom promiče ''lijeve'' ideje. Bucmasta Severina i ispijeni Bare, zaigrani postmoderni citat Stanlija i Olija, u hrvatskom predizbornom teatru apsurda pobornicima ''lijeve fraze'' čine se kao dobitna kombinacija. I nije Bare ni ovaj put iznevjerio, govoreći o svojoj vezi sa nedavno preminulom Željkom Matković, novinarkom iz narko miljea, kaže:'' Volio sam biti s njom, bili smo ljevičari, imali smo slični pogled na svijet.''Taj ''slični pogled na svijet'' s pokojnom novinarkom dijelio je i romski aktivist Kasum Cana. To ga je, kao i nju, koštalo života. Bare se međutim još drži, stoga konstatira da je njegovo prokletstvo što žene oko njega umiru, a on nastavlja živjeti. Zlobnik bi dodao, nije prokletstvo nego heroin. No svatko ima pravo na vlastiti izbor u životu, pa makar se radilo i o izboru smrti. Međutim, licemjerno je od Jutarnjeg lista da mistificira nečiju nesreću i oko Barina lika tka auru prokletog umjetnika. Bare možda jest proklet na svoj način, kao i svi mi bez vlastite volje dozvani u svijet uostalom, ali nije umjetnik. Njegovi patetični pjesmuljci, baš kao ni Severinini ili Karleušini uradci, nisu umjetnost. Nekad se to jasno znalo pa zabavljače nitko nije smatrao umjetnicima, ali danas se to znanje negdje izgubilo. Pa i Puhovskog zovu filozofom.

No, ono što me ponukalo na pisanje ovog osvrta na Barin intervju nije možebitna dilema o tome je li ili nije Bare umjetnik, nego čuđenje kako i iz nekonvencionalnog Bare progovara tipična hrvatska opčinjenost inozemnim veličinama, dakle snobizam. Naime, Bare se divi Nicku Caveu pa se dječački zaneseno ispovijeda: ''Ja sam suvremenik Nicka Cavea, možda smo čak i isto godište. On je osnovao svoje Bad Seedse kad sam ja osnovao Majke, tako da imamo mnogo toga zajedničkog.'' A Jutarnji u istom tonu nastavlja: ''I baš poput Cavea, koji je jednom snimio album obrada njemu najvažnijih pjesama, i on će, kaže, već danas početi raditi na albumu na kojem će se naći njegove izvedbe pjesama koje su ga obilježile.'' Međutim, Bare nije Cave. Cave jest umjetnik, neusporedivo dublji, obrazovaniji i bolji pisac i glazbenik od Bare. Eksperimentiranje s heroinom nedovoljno je da bismo ih izjednačavali.

Barin ples na rubu provalije jest svojevrsna umjetnost koja svjedoči o izdržljivosti, pa i hrabrosti tog čovjeka. Njegova rokerska slava rezultat je spleta okolnosti i te autentičnosti u autodestrukciji. Da se Jugoslavija nije raspala, provincijski roker nikada ne bi došao u priliku da se probije u prve redove, kao što ni Mile Martić nikada ne bi postao predsjednikom nečega što se samo prozvalo državom. Međutim, Puhovskog bi i tom slučaju nazivali filozofom. Postoje neke osobe i stvari koje su čuvari kontinuiteta. A postoje također osobe i stvari koje imaju tek uporabnu vrijednost. Kao primjerice ustašovanje Stipe Mesića, Marija Mihaljevića, Srećka Jurdane i sličnih s početka devedesetih ili Bare ''ljevičar'' nakon dvije tisućite. Nesreća je Barina što prethodno navedeni ulažu samo jedan, da tako kažemo, prigodni scenski nastup, a on samoga sebe.

Damir Pešorda