Odnosi dviju država i dva naroda i naročito njihovih političkih predstavnika kreću su u pijanim amplitudama između pljuski i poljubaca, bliskosti i udaljavanja, između ratovanja i mirenja

Podizanje optužnice protiv četrdeset branitelja, hrvatskih državljana za navodne ratne zločine počinjene na teritoriju Republike Hrvatske, među kojima se nalaze i neki od najistaknutijih simbola otpora i nezavisnosti, nije nikakvo formalno-pravno pitanje, kako se  to s različitih strana nastoji sugerirati. Radi se prvenstveno o dvije  dobro smišljene političke poruke. Prva, na tragu haaške logike,  upućuje kako je Hrvatska počinila genocid nad pripadnicima srpske nacionalnosti, čime se nastoji odbaciti ili ublažiti odgovornost srpske strane za ratove i zločine devedesetih. Druga je poruka još ozbiljnija. Njome se hoće reći kako se Jugoslavija zapravo još nije raspala i kako je  Beograd i dalje hegemon u toj Jugoslaviji, ili, modernijim jezikom rečeno, lider u regiji.

Topnička priprava

Iz ovoga kuta gledanja optužba protiv branitelja ne shvaća se kao optužba hrvatskih državljana za djela počinjena na hrvatskom državnom teritoriju, odnosno kao miješanje u pravni poredak druge države, nego kao uredovanje na jedinstvenom prostoru. Hrvatska se, ili barem njezin dio, preciznije onaj koji je bio pod okupacijom do kolovoza 1995. godine, doživljava kao proširena Srbija. Podizanje spomen obilježja u Golubiću, s imenima poginulih pripadnika JNA i teritorijalne vojske tzv. SAO Krajine dio je iste priče. Oni nisu agresori, već osloboditelji. Dio te priče je i neprestano podsjećanje na stvarne, preuveličane i izmišljene zločine od prije sedamdeset godina te slavljene četničkih ustanaka, uz asistenciju hrvatskih vlasti.

>>Tomislav Karamarko zabranio otkrivanje spomenika poginulim pripadnicima Martićeve paravojske u Golubiću

>>Laži pred kojima zastaje pamet: Cijeloj Hrvatskoj podvaljena Šaranova jama kao masovna grobnica Srba i Židova

Hrvatska borba za nezavisnost i teritorijalni integritet je sama po sebi zločinački pothvat. Akademik Mirko Tomasović u svom zapaženom članku u novom broju Akademijina «Foruma» u povodu uvrštenja dubrovačkih književnika u ediciju Matice srpske «Pet vekova srpske književnosti» piše o «imperijalnom pansrbizmu prema Hrvatima», o «topničkoj pripravi i kruženju zrakoplova srpske filologije» na tragu Karadžićeva programa «Srbi svi i svuda». Rečeno Tomasovićevim riječima i u stilu njegove metafore, i u slučaju optužbi protiv Vesne Bosanac, Šeksa, Vekića, Glavaša, Merčepa itd. moglo bi se govoriti o kruženju zrakoplova srpskog pravosuđa nad Hrvatskom.

Provokacija iz Srbije u nekoliko je dana razotkrila svu lepezu političkih duhova u Hrvatskoj i oko nje, koji se kreću od ekstremne srbofobije do fanatične srbofilije, od šupljeg ponosa do spremnog podčinjavanja. Vlada je najavila zakon kojim bi proglasila ništavnost akata bivše vojske i bivše države, mobilizirajući na tom fonu svoje biračko tijelo i štiteći tek svoje ljude, ali istovremeno predlažući jednu pomirljivu deklaraciju, sretna što za taj zakon ipak nije bilo kvoruma, jer je EU pozvala na oprez «u interesu regionalne suradnje i procesuiranja ratnih zločina».

>>Europska komisija: Zakon o ništetnosti ugrožava budućnost regionalne suradnje

Vlada je postupila na isti način kao i u slučaju prijedloga zakona o Ini. Opet je od nacionalnog interesa važnije što će reći Bruxelles. Najviše pri tome čudi kratkovidnost. Najprije se na velika zvona najavi neka važna odluka, pogrešno sračunata na kratkotrajni efekt, da bi se od nje brzo odustalo nakon  lako predvidivih reakcija. Ona narodna maksima «ili kuj il' ne mrči gaća» daleko je do pameti naših političara. Oni uvijek nešto kuju, nikada ništa ne iskuju i uvijek ostanu izmrčenih gaća.

Domaće reakcije

Prema zakonodavnoj inicijativi HDZ-ove Vlade, SDP je ostao duboko rezerviran. Njegovi su zastupnici pobjegli iz sabornice, a zastupnik Ivan Leko misli kako zakon o ništavnosti akata JNA i SFRJ-a ne će zaštititi hrvatske građane izvan Hrvatske, kao da su zaštićeni bez tog zakona, bojeći se da bi regionalna suradnja mogla pasti u vodu.

Milorad Pupovac i Slobodan Uzelac, iako formalno članovi vladajuće koalicije, otvoreno su stali na stranu države koju oni drže svojom matičnom. Ivo Josipović, navijač srpske reprezentacije, čiji glavni savjetnik smatra da je Domovinski rat izvor neofašizma, poručuje kako je najvažnije da ni jedan zločin, ma gdje se dogodio, ne ostane nekažnjen.

>>REKOM i 25 jugonostalgičara u drugoj neprijateljskoj ofenzivi

U cijelu su se raspravu, posve neočekivano i veoma vehementno, uključili inače šutljivi Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik i njegov zamjenik Dragan Novosel. Oni su Vladi poručili kako najavljeni zakon nije dobar, kako on štiti zločince. Pod različitim izgovorima i obrazloženjima, de facto, svi oni, SDP, SDSS, predsjednik države i državni odvjetnik drže u ovom političko-pravnom sporu srpsku stranu.

Odnosi dviju država i dva naroda i naročito njihovih političkih predstavnika kreću su u pijanim amplitudama između pljuski i poljubaca, bliskosti i udaljavanja, između ratovanja i mirenja, između ljubavi i mržnje.

Vlasti se sada bune, a same su pristale na zajedničko gonjenje «zajedničkih zločinaca». Bune se protiv tutorstva Beograda a i dalje im je najvažnije što kaže neki Vuk Jeremić. Vele da ulaze u EU da bi pobjegli s Balkana, a sve čine na političkom uvezivanju «regije».

>>Kolumna Domagoja Ante Petrića: Mesić je hvalio ustaše, Kosorica slavi Hrvatsku, a svi zajedno grade osovinu Beograd-Zagreb

Srbija se iznova silom nameće kao najbliži susjed i najveći prijatelj, veći od Mađarske, Slovenije, Austrije, Poljske, Slovačke, ili Bugarske!? Ali opet svako malo frcne neka iskra, dogodi se neki kratki spoj koji sve pokvari i svi se napori pokažu kao Sizifov posao. Sudare se dvije nepomirljive istine, dva nepomirljiva interesa, dva različita mentaliteta, koje nije bilo moguće pomiriti čak ni u okviru jedinstvene komunističke partije. Pa zašto onda ne pustiti da svatko na suzdržanoj distanci živi sa svojim istinama i svojim iluzijama.

Josip Jović