1.  Gospodine Pavličiću, pisac ste, ali i proučavatelj književnosti, sveučilišni profesor, akademik. Kako biste najsažetije odredili hrvatsku književnost u kontekstu europske i svjetske književnosti? Da se poslužim Cesarićevom metaforom, koji je doprinos ''hrvatske kapi'' tom ''slapu'' europske i svjetske književnosti, koja je njezina differentia specifica, po čemu je, osim po jeziku i prostorno-vremenskim odrednicama, uopće prepoznajemo kao posebnu?

Kad se radi o odnosu prema velikom svijetu, onda je hrvatska književnost u sličnom položaju kao i sama Hrvatska.  Bezbroj puta smo se već uvjerili kakve su reakcije stranaca kad dođu ovamo: što zbog predrasuda, što zbog neznanja, oni k nama stignu s velikim strahom i malim očekivanjima, a onda se na sva usta iščuđavaju našim cestama, našoj kulturnoj baštini, našim krajolicima, našem vinu, a na kraju i našim ljudima. Slično je i s književnošću: u onim rijetkim prilikama kad se susretnu s našom literaturom, stranci su obično impresionirani njezinom visokom razinom i njezinom prožetošću europskim vrijednostima. Ali, tu svaka sličnost između zemlje i njezine književnosti prestaje. Jer, ako ste vi, recimo, Norvežanin, pa želite doznati kakva je Hrvatska, onda vam je dovoljno da skupite nešto love i sjednete u avion, pa ćete već u roku od dva sata imati priliku da provjerite kakva je to zemlja i koliko vam se sviđa. Ali, ako ste Norvežanin, pa zaželite doznati kakva je hrvatska književnost, onda će to već biti mnogo teže: potrebno je da se potrude prevoditelji, izdavači, knjižari, i vrlo je vjerojatno da nećete doznati ništa. Jer, svi oni moraju misliti na vlastite materijalne interese, na visinu naklade i eventualnu zaradu, a nad glavom im visi ona strašna krilatica koja kaže slavica non leguntur. I, što da onda mi tu radimo, što tu znači naša mala kap? Meni se čini da u toj situaciji – a ona je zadana i neće se bitno promijeniti – nije toliko važno što mi dajemo svijetu, nego što od njega primamo. Može nama, dakle, biti žao što naša vrijedna djela – a književnost nam je, mislim, danas doista dobra – ostaju neprepoznata u inozemstvu, ali to treba prihvatiti, kao što čovjek prihvaća činjenicu da se rodio u Perušiću, premda bi radije bio Parižanin. Jer, mnogo je važnije da budemo otvoreni prema svijetu, da njegove vrijednosti primamo i usvajamo, da im dajemo svoj doprinos. Važno je to zbog toga što nas književnost ipak – na svoj posredni i okolišni način – nekako priprema za život, a za njega moramo biti pripravni. Moramo ono što radimo mjeriti najstrožim svjetskim mjerilima, jer jedino ona garantiraju da ćemo raditi dobro. Ali, moramo mjeriti sami, a ne čekati da nam netko drugi kaže kako nešto vrijedimo. Ako sami nismo svjesni vlastite vrijednosti, nitko nas neće uvjeriti da ona postoji. Ili, da izravno odgovorim na vaše pitanje: ako se gleda iz perspektive svijeta, onda hrvatska književnost pridonosi razmjerno malo, ali ako se gleda iz hrvatske perspektive, ona daje svijetu sve što ima, jer jedino tako i može postojati.

2.   Ostanimo još malo s Cesarećem, kako vi vidite svoju ''kap'' u ''slapu'' hrvatske književnosti?

Nikad se nisam o tome mnogo pitao. Jedno, jer znam da je piščevo mišljenje o vlastitom mjestu u nacionalnoj književnosti savršeno irelevantno,  budući da to mjesto određuju drugi ljudi, a ne on sam. Drugo, jer sam svjestan da pisac uvijek griješi kad nastoji pogoditi što njegovi tekstovi znače čitateljima, pa tako ne može prosuditi ni koliko će dugo oni te tekstove pamtiti i cijeniti. Za oboje imam primjer iz vlastitog iskustva: najveće sam autorsko zadovoljstvo osjećao pišući romane, ali su najbolje bili prihvaćeni moji nefikcionalni tekstovi. I što da  sad radim, nego da se pomirim s tim da čitatelji uvijek znaju bolje i da budem zahvalan i na tome.

3. Svojedobno je Branimir Donat vašu generaciju pisaca nazvao ''hrvatskim borhesovcima''. Ta Donatova kvalifikacija uglavnom je osporavana, međutim čini mi se da on u bitnom nije pogriješio premda je mogao smisliti i neki sretniji naziv. Naime, s vašom generacijom uistinu na scenu stupa jedan novi način poimanja književnosti, novi način, da tako kažem, ophođenja s književnim tekstom i podtekstom tradicije. Doduše, već su Slamnig i Šoljan započeli taj proces, no s vašom generacijom pisaca on postaje dominantan. U tom smislu J. L. Borges vam je blizak više po poimanju književnosti negoli po tematici, stilu i ukupnoj atmosferi karakterističnoj za njegova djela. Naravno, to je samo moje mišljenje, stoga bih volio čuti vaš komentar.

Ne znam kako je bilo s drugima, ali ja sam se fantastici okrenuo iz nevolje. Jer, osnovni poticaj za pisanje bila mi je želja da evociram zavičajne krajolike, dunavske vidike, atmosfere i mirise, pa nešto lokalne povijesti i nešto tamošnjega životnog stila. Ali, nekako mi se činilo da to samo po sebi nije dovoljno, nego da priča najprije mora imati nekakvu radnju, a da ta radnja opet mora imati poantu, to jest govoriti nešto relevantno, ili barem efektno. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da onaj svoj lirski doživljaj zavičaja zaodjenem u zaokružene i simbolične fabule, koje su onda često ispale i fantastične. Time sam pak – nemajući pojma što zapravo činim – spojio dvije vrlo različite tendencije koje se odvajkada javljaju u književnosti, to jest mimetičku i antimimetičku, onu koja nastoji prići što bliže zbilji i onu koja se zasniva na konstrukciji. Nije mi, dakle, bilo ni nakraj pameti da se pitam kakva je tadašnja hrvatska književnost, čega u njoj nema i što bi moglo privući pozornost, nego sam rješavao svoje početničke zanatske probleme. A onda je ispalo da je to nešto novo. Naravno, nipošto zahvaljujući samo mojim tekstovima, nego još više tekstovima ljudi poput Alberta Goldsteina, Stjepana Čuića, Dubravka Jelačića Bužimskoga, Drage Kekanovića, Gorana Tribusona, Irfana Horozovića i drugih.  Kažem, ne znam koji su bili njihovi razlozi, ali kad bacim pogled na njihove knjige, nekako mi se čini da je većina imala isti onaj problem koji je i mene mučio. Jer, i kod njih vidim jedna djela koja su jako blizu zbilji i druga koja su jako daleko od nje. Za sebe mogu posvjedočiti da me ta dvojnost prati do današnjega dana, pa je sve što sam napisao zapravo iz nje proisteklo.

4. Dubravka Oraić Tolić vaš roman Koraljna vrata drži jednim od prijelomnih djela u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ona smatra da upravo u tom romanu dolazi do odstupanja od postmodernističkog relativizma, i to prije svega moralnog relativizma. Ako sam dobro shvatio, konzekvence njenog tumačenja su da vaš roman označava u neku ruku i kraj postmodernizma u hrvatskoj književnosti i eventualno početak nečega novog, što će tek u budućnosti dobiti ime i mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Kako vi gledate na takvo tumačenje?

Imam neograničeno povjerenje u analitički um kolegice Oraić-Tolić, a osobito me fascinira njezina sposobnost postavljanja povijesnih dijagnoza, koju je posvjedočila u svojim knjigama. Pa zato, ako ona kaže da je u nekom trenutku postmodernizmu došao kraj (ili, možda, kraj jedne njegove faze), onda joj ja vjerujem. Pri tome je manje važno kakvu je ulogu u tome odigrao spomenuti moj roman. Mogu tek posvjedočiti da mi je u doba kad sam ga pisao doista nedostajala moralna komponenta u književnosti, pa sam joj se spontano okrenuo. Pomanjkanje moralne komponente osjeća i današnja književnost, pa je nastoji nadomjestiti bilo onim što se zove politička korektnost, bilo izravnim angažmanom u stranačkim i svjetonazorskim okršajima.

5. Nedavno ste objavili knjigu autobiografske proze Bilo pa prošlo. U knjizi o vlastitom nacionalnom sazrijevanju kažete: Ja sam prema cijelom tom hrvatskom pitanju imao posve osobit odnos, i u to doba bio sam kao neki novorođeni Hrvat. Jer, odrastao sam u Vukovaru, gdje je bilo pitanje pristojnosti da se svi pretvaramo kao da ne znamo tko je koje narodnosti i gdje smo se u školi – u rijetkim prilikama kad se za to pitalo – masovno izjašnjavali kao Jugoslaveni. Ja sam kao Jugoslaven i došao u Zagreb na studij, jer činilo mi se da svuda vrijedi ono što vrijedi u mome rodnom gradu: da nije dobro govoriti o narodnosti – ni svojoj ni tuđoj – jer to može izazvati samo nevolje. Međutim, unatoč nacionalnom osvješćivanju i shvaćanju hrvatske neravnopravnosti u tom sustavu, pišete da ste osjećali kako ''hrvatska stvar'' ne može uspjeti, citiram: Zato je meni cijela ta hrvatska stvar izgledala kao nekakav sizifovski posao, koji možda ima plemenite ciljeve, ali je unaprijed osuđen na propast... Navedeni zapisi odnose se na 1970. Dvadesetak godina kasnije ''hrvatska stvar'' je uspjela, no danas, još dvadesetak godina nakon tih dvadesetak, mnogi misle da ''hrvatska stvar'' ne stoji baš dobro. Kako vi sagledavate tu situaciju, što za vas znači danas biti Hrvatom kada nacionalnom i naciji neki proriču skori kraj i pretapanje u neki oblik nadnacionalnog identiteta?

Moram najprije podsjetiti da hrvatska stvar tada – 1971. -  doista nije uspjela, a ne bi valjda uspjela ni dvadeset godina poslije, da nije bilo onih svjetskih procesa koji su joj omogućili da se razvije. A to kao da svjedoči kako je svijet jedan i kako o njegovoj sudbini ovisi i naša. Ali, jedno su povi jesni procesi, a drugo ideologije koje na njih nastoje utjecati. Ako sam ja osobno, kao suvremenik svih tih zbivanja, iz njih nešto naučio, onda je to ovo: boj se onoga tko se bori protiv tuđeg nacionalizma, umjesto da se bori protiv svoga. Prema tome, kad nam netko predlaže neka ne branimo svoje pravo, svoj identitet, svoje vrijednosti jer da će se sve to ionako uskoro utopiti u nekakvo svjetsko zajedništvo, onda možemo biti sigurni da to čini u ime nečijega interesa, koji je k tome najčešće upravo nacionalni interes. A mi na takvu igru kao da nismo spremni, pa i dalje mislimo kako je najvažnije da se busamo u prsa, mašemo zastavama i svakome skrešemo istinu u brk. Vidi se da nismo imali državu i da nismo naučili kako se ona vodi. Jer, sad nam više nitko ne brani ni busanje ni zastave, ali se zato radi o drugim, mnogo ozbiljnijim stvarima: sad nam je vrijeme da shvatimo da su činjenice često manje važne od njihove interpretacije i da je presudno tko će i kako tu interpretaciju dati. U toj borbi za tumačenje zbilje ni mi nismo bez izgleda, i s vremenom ćemo, nadam se, naučiti kako se to radi. Ali, treba unaprijed znati da će nam biti teško, jer u nas – iz razloga u koje ja sad ne mogu ulaziti – ima natprosječno mnogo ljudi koji čeznu za nekim gazdom koji će odnekud izdaleka odlučivati o našoj sudbini, i mačem presijecati naše sporove. Ukratko, koji će ostvariti vjekovni san tolikih naših ljudi, to jest da susjedu krepa krava.

6. Kako objašnjavate činjenicu da se upravo u Vukovaru, koji ste opisali kao sredinu u kojoj se nacionalnom nije pridavala velika važnost, odigrala najkrvavija bitka u Domovinskom ratu?

Nisam ja kompetentan za takve procjene, pa mogu tek reći svoje laičko mišljenje. Vjerujem da je presudilo to što je Vukovar oduvijek bio tolerantan i otvoren prema došljacima. Jer, kad je počeo rat, upravo su ti došljaci osjetili potrebu da se oduže gradu koji ih je primio, pa su oni i organizirali obranu. Pogledajte samo prezimena najistaknutijih branitelja, pogledajte kako se zovu ulice i kvartovi oko Trpinjske ceste, pa će vam sve biti jasno. Da je sve ovisilo o starosjediocima, mislim da bi se stvari razvijale posve drugačije.

7.  Kada smo već zašli u prostor političkog, sjećam se jedne vaše zanimljive opaske iz kolumne koju ste svojedobno pisali za Večernji list. Zaboravio sam kako je točno glasila, no pokušat ću prenijeti smisao, a on je otprilike sljedeći: S desničarima ne mogu jer su glupi, a s ljevičarima ne mogu jer su pokvareni. Ispričavam se što u mojoj interpretaciji vaša misao zvuči možda malo grubo, no citat nisam uspio pronaći, stoga me slobodno ispravite, ali volio bih da mi samu misao malo šire eksplicirate. Nedavno je Neven Sesardić izazvao žučne polemike svojim tekstom u Jutarnjem listu u kojem je ustvrdio da je stereotip da su desničari gluplji od ljevičara te da bi se prije moglo reći da je obrnuto. Doduše, on je govorio o tim odnosima na širem, međunarodnom planu, a ne o hrvatskoj situaciji. Podsjećam također na činjenicu da je u našim mainstream medijima za desnicu rezervirana ne samo glupost, nego i pokvarenost. Kakvo je vaše mišljenje o tome? I koliko je uopće u suvremenom postindustrijskom društvu održiva ta ideološka podjela na lijeve i desne?

Ja sam u tim stvarima diletant, i sve što govorim više je plod intuicije nego nekoga ozbiljno fundiranog znanja. Pa mi se tako čini da je u svijetu razlika između ljevice i desnice – pojednostavljeno govoreći – u tome što se desnica pita kako da se stvori nova vrijednost, a ljevica kako da se postojeća vrijednost pravedno podijeli. U toj konfrontaciji  nema mnogo mjesta za pojmove pameti i gluposti, jer i stvaranje vrijednosti i njihova podjela važni su poslovi, pitanje je samo što je prioritet. Kod nas, međutim, stvari stoje nešto drugačije, jer mi nemamo kontinuitet, nego imamo tranziciju. Tako su se onda na našoj ljevici grupirali ljudi kojima je u socijalizmu bilo dobro, a na desnici ljudi kojima je bilo loše. Pa kad kažem da su desni glupi, a lijevi pokvareni, onda pri tome mislim da desničari - potječući pretežno iz puka - ne poznaju tehnologije vlasti i nemaju šire naobrazbe, te vole jednoznačne formule, a i za prave se stvari zalažu na krivi način, dok ljevičari – potječući iz nekadašnje upravljačke klase - sve političke tehnologije imaju u malom prstu, ali ne mogu razmišljati drugačije nego kao pripadnici povlaštenoga društvenog sloja kojemu su dopuštena sva sredstva da to i ostane.  A pri tome i jedni i drugi misle da su došli u posjed apsolutne istine, u ime koje su spremni one druge eliminirati sa scene. I, što onda preostaje čovjeku koji u političke apsolutne istine ne vjeruje, nego da se drži postrani od naše lijevo-desne pušione?

8. Jedan ste od rijetkih hrvatskih pisaca koji su pisali o razlikama između hrvatskog sjevera i juga u književnosti, međuljudskim odnosima, uopće doživljaju svijeta. Na mene je poseban dojam ostavio jedan vaš esej o tim razlikama objavljen prije petnaestak godina u časopisu ''Dubrovnik''. Kod autora s hrvatskog sjevera uočavate prevagu predmetnog, materijalnog, a kod autora s Mediterana psihološkog, prvi su vam, uvjetno rečeno, aristotelovci, drugi platonisti. U zaključku sugerirate kako bi možda dobro bilo da se ta dva tipa osjećajnosti u konačno samostalnoj Hrvatskoj više isprepletu, to jest da se sjevernjaci okušaju u književnom oblikovanju južnjačkih ambijenata i obrnuto. Dajete i svoje mišljenje zašto bi to bilo poželjno: ''Ono što govorim nije, dakako, nikakav program: niti sam ja nadležan za programe niti su danas programi mogući. Riječ je tek o sugestiji, o sugestiji koja je zasnovana na slutnji da je takvo što potrebno, ako želimo kao pisci komunicirati sa svojim čitateljima. Jer, naši su južni krajevi počeli osjećati sjeverne kao svoje, i obrnuto. Do prije koju godinu, Osijek je za Dubrovnik bio daleki i prašni grad na sjeveru koji čovjek možda nikada u životu neće posjetiti, i neće zato osjećati gubitak; Dubrovnik je za Osijek bio šarena razglednica koja više pripada velikom svijetu negonekom tko se kupa u Dravi. Sad su se stvari promijenile, pa Dubrovnik zna da je blizak Osijeku, a Osijek opet Dubrovniku. Na tu bi situaciju književnost morala reagirati, morala bi osjetiti ono što osjećaju njezini potencijalni čitatelji''. Gledano iz današnje perspektive, je li hrvatska književnost na te nove činjenice reagirala na odgovarajući način?

Mislim da jest. Najprije je jedne godine većinu književnih nagrada pokupio roman koji se zbiva na dalekom jadranskom otoku, a onda je, neke druge godine, većinu nagrada dobio roman koji se zbiva u Osijeku. Što je još važnije, te su knjige imale i odličan odjek kod čitatelja. A to ne bi bilo moguće kad bi nekome na otoku Osijek bio nešto daleko i apstraktno i kad bi nekome u Osijeku otok bio samo egzotika i ništa drugo. A budući da danas izlazi više od pedeset romana godišnje, pisci su stalno u potrazi za zanimljivim temama i neobičnim perspektivama iz kojih će te teme zahvatiti, pa tako mislim da nas na tom polju čekaju još mnoga ugodna iznenađenja.

9. Vezano uz prethodno pitanje, kako tumačite najnovija ''prepucavanja'' na relaciji sjever-jug, ali i relaciji metropola-provincija? Mislim pri tome na iskrenje između Hajduka i Dinama, njihovih uprava i navijača, na Pauletićevu inicijativu protiv''kajkaviziranja'' hrvatskog jezika u crtanim filmovima i televizijskim emisijama, na Kuljiševe čudnovate podjele Hrvats na ''čavoglavce'' i ''punoglavce'', na sve izraženiji osjećaj pokrajinskih centara da je Zagreb nepravedan prema njima itd.

Koliko ja znam, u svim zemljama ljudi gunđaju protiv svojega glavnog grada, to je naprosto u naravi stvari. U glavnom gradu koncentrirano je mnogo moći, pa je on i zgodan priručni krivac za sve što na lokalnoj razini ne valja. A u Hrvatskoj imamo još i tu dodatnu kvaku što glavni grad ima izrazit dijalekt koji je nerazumljiv - a kadšto i antipatičan – većem dijelu ostatka zemlje. A kako su veliki mediji koncentrirani u glavnom  gradu, onda se događa da njegov mjesni govor prodire u te medije i da to iritira slušatelje i gledatelje u drugim krajevima: zašto bi njihov dijalekt bio manje vrijedan u odnosu u zagrebački? To možda objektivno jesu sitnice, ali iz toga se mogu izleći velike nevolje, pa se zato i zalažem da se u medijima što više koristi standardni jezik, ako ni zbog čega drugog, onda zato da bismo jedni prema drugima bili pristojni. A što se tiče nogometa, tu su stvari više nego jasne: onaj tko pristane na to da mu vođe Torcide i BBB-a određuju što će misliti o Splitu odnosno o Zagrebu, taj je zaslužio sve što mu se može dogoditi. Uprave klubova, s druge strane, nastojeći privući publiku, prikazuju derbi Hajduka i Dinama kao povijesni sraz dviju sredina i dvaju sustava vrijednosti. Čine to, dakako, radi vlastitoga džepa i za dobro vlastite medijske slike, pa tko im povjeruje i krene za njima, neka se pomiri s time da će – pobijedio ili izgubio – svakako ispasti majmun.

10. Zahvaljujući vam na razgovoru, postavio bih vam još jedno pitanje koje sam postavljao i svojim dosadašnjim sugovornicima akademicima.  Kako vi osobno vidite ulogu Akademije u hrvatskom društvu, čuje li se njezin glas, je li dovoljno ''glasna'' ili je, kako joj neki zamjeraju, kao ustanova i suviše šutljiva?

Tvrdnja da je Akademija neaktivna, ili bar nedovoljno prisutna u javnosti, pripada u medijski konstruirane praznovjerice koje se obredno ponavljaju, bez razmišljanja i bez provjere. Nije, uostalom, Akademija u tome ni osamljena: pogledajte samo kako se u našim medijima prikazuje, recimo, mladež. Kad gledate televiziju i čitate novine, onda stječete dojam kako u nas mladi ljudi ne rade ništa drugo nego samo  plešu i piju, pa se potom tuku i ginu u automobilima. Dođe vam, ukratko, da se zabrinete za budućnost ove zajednice. A onda, negdje oko ponoći, u porno-terminu, najednom na televiziji vidite mlade znanstvenike, mlade menadžere, mlade umjetnike, sve sjajne ljude o kojima inače nikad ne čujete ništa. Nije, dakle, da nema razumnih, dapače, oni su u većini,  ali budale dobivaju veći publicitet, možda zato što je glupost zanimljivija od pameti, a možda i zato što imaju svoje ljude po redakcijama. Tako je i s Akademijom: mediji uglavnom neće da čuju kad im se kaže koliko publikacija Akademija godišnje izda, koliko simpozija priredi o najaktualnijim pitanjima našega života, u kako su važnim državnim tijelima akademici angažirani, ali to tim istim medijima ništa ne smeta da povremeno – kad im to iz nekog razloga ustreba – optuže Akademiju za neaktivnost. Običan svijet, s druge strane, osjeća potrebu za nekim autoritetom koji bi bio i iznad medija i iznad političara, pa bi arbitrirao onda kad zagusti. Ja tu potrebu razumijem, ali moram reći da Akademija ne može biti ćaća koji će lupati šakom o stol i uspostavljati red, jer njezin je posao da čuva tradicije i da strateški planira dalji razvoj. Njezin su teren, ukratko, prošlost i budućnost, a ne sadašnjost, pogotovo ako se pod sadašnjošću podrazumijeva dnevna politika.

Izvor: Hrvatski slovo